Poznati pop pjevač Zdravko Čolić biće zvijezda Novogodišnjeg dočeka u Kotoru, potvrdio je za TVCG direktor lokalne turističke organizacije Jovan Ristić.
Ranije je objavljeno da je turistička organizacija opštine Kotor, koja je nosilac novogodišnjih manifestacija u tom gradu, potpisala je predugovor sa Čolićem, jednim od vodećih regionalnih pjevača.
Održavanje dočeka biće, kazao je Ristić, uslovljeno epidemiološkom situacijom u zemlji, odnosno, zvaničnim mjerama koje će u tom trenutku biti na snazi.
UN-vo Vijeće sigurnosti u srijedu je jednoglasno produljilo na godinu dana mandat europskih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini (EUFOR Althea).
Rasprava i glasovanje o rezoluciji 2604 u Vijeću sigurnosti događalo se u trenutku dok je čelnik bosanskih Srba u zemlji koja je nakon završetka rata u 1990-im podijeljena po etničkom načelu, zaredao s prijetnjom odcjepljenja te se našao na meti optužba za ugrožavanje mira.
Rusija koja podupire bosanske Srbe, oštro je kritizirala funklciju visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu i posebnog predstavnika za Europsku uniju, kao što je činila 2020. i 2019., pa čak ne priznaje Nijemca Christiana Schmidta koji je nedavno zamijenio Austrijanca Valentina Inzka nakon 12 godina mandata.
Rusija osporava tu dužnosti koju ocjenjuje pristranom te je 2019. zatražila u UN-u da se zatvori ured visokog predstavnika koji je optužen da lobira za euro-atlantske integracije Sarajeva.
“Mjesto je upražnjeno. Nema visokog predstavnika ni kandidata koji bi danas bio visoki predstavnik”, istaknuo je ruski veleposlanik u UN-u Vasilij Nebenzja.
Schmidt zapravo nije bio pozvan da podnese izvješće u Vijeću sigurnosti, što je bio mogući ustupak za rusko glasovanje o produljenju mandata EUFOR-a Althea, misle promatrači.
Prosvjednici u Glasgowu Foto: Hannah McKay / REUTERS
Stotine aktivista za zaštitu okoliša u srijedu su na ulicama Glasgowa u ritmu bubnjeva upozorili na “greenwashing”, odnosno na manipulacije na konferenciji COP26, napose kada je riječ o zaštiti šume i o ugljičnoj neutralnosti kompanija.
Prosvjednici, simbolično odjeveni u zeleno i opremljeni kuhinjskim priborom, ocjenjuju da se pompozne najave koje su se dosad mogle čuti na UN-ovoj klimatskoj konferenciji što će trajati do 12. studenog u tom škotskom gradu, nerijetko svode na zastor zelenog dima.
Odgovarajući na poziv pokreta Gušenje pobune, nosili su transparente na kojima su zahtijevali “Djela!” i “Kraj fosilnih energija”.
– Moramo osuditi kompanije i vlade koji tvrde da nešto čine – imaju zeleni program – ali zapravo rade suprotno i uništavaju planet” financirajući krčenje šuma i vađenje fosilnog goriva, upozorio jeRichard Baxter, učitelj (60).
S bocom sredstva za čišćenje u jednoj ruci i četkom u drugoj, Mei Moore, 45-godišnja kućanica koja živi u Londonu, misli da čelnici moraju pristupiti klimatskim promjenama “ozbiljno kao što su to učinili s covidom”: “Moraju djelovati brzo jer nam je malo vremena ostalo za potrebne promjene”.
Zemlje koje pred sobom imaju cilj ograničavanja zagrijavanja planeta na temperaturu od +1,5 Celzijevih stupnjeva izložene su pritisku da čine više kako bi usporile klimatske promjene i zaštitile stanovništvo od katastrofa što već postaju stvarnost. COP26 se u tom smislu smatra presudnim.
Nakon dvodnevnog sastanka na vrhu predsjednika država i vlada i najava o suzbijanju deforestacije i smanjenju ispuštanja metana u atmosferu, mobilizirao se i privatni sektor. Više stotina financijskih subjekata sada se obvezalo da će postati ugljično neutralni.
AktivistkinjaLou Romain (27) misli da je rješenje u proglašenju “ekocida” u slučaju “masovnog uništavanja ekosustava”.
– Obveze postoje već dvadeset godina, rekla je za AFP, te poručila da je sad potrebno istinsko djelovanje.
Prema podacima sa kojima barata Vklada Crne Gore, u tri velika turističko-nekretninska projekta koja strani investotori realizuju na području Opštine Tivat, u prvoj polovini ove godine uloženo je ukupno 53,9 miliona eura.
Najviše novca i to 27,2 miliona eura u periodu od 1.januara do 30.juna uloženo je u projekat Luštica Bay koga u Krtolima realizuje egipatsko-švajcarska kompanija „Orascom Development“. Investitori nautičko-turistčkog resorta Porto Montenegro u Tivtu iz komapnije ICD iz Dubaija, istovremeno su u dalji razvoj tog projekta uložili 23,8 miliona eura. U Vladinoj „Informaciji o realizaciji prioritenih prijekata iz oblasti turizma za period januar-jun 2021.“ stoji da je istovremeno, u projekat izgradnje turističkog rizorta Plavi horizzont koji je u vlasništvu katarskog državnog investicionog fonda Qatari Diar, investorano 2,9 miliona eura.
Sve ove podatke međutim, treba uzeti sa velikom rezervom iz dva razloga: sve cifre o ulaganjima dobijene su od samih investitora, bez da ih je privjerilio i verifikovalo neko nezavisno tijelo koje bi trebalo da u ime države, prati realizaciju ovih investicionih projekata; a drugi razlog je to što investitori u ukupna svoja ulaganja u realizaciju projekata koje su započeli u Crnoj Gori, uračunavaju i uobičajene operatativne troškove svojih kompanija u smislu zarada koje one isplaćuju svojim radnicima, poreza i doprinosa koje plaćaju, te čak i režijske troškova koje te komapnije plaćaju. Ovakvim sabiranjem „kruški i jabuka“ investitori već godinama „pumpaju“ ukupne iznose svojih ulaganja, a sve dosadašnje crnogorske Vlade su prihvatile da tako javnosti prezentuju sluku o investiocionim rezultatima u državi i svjesno je iskrivljavaju, sabirajući ono što su zaista prava ulaganja u gradnju novih turističlkih objekata i infrastrukture, sa onim što su operatiovni troškovi poslovanja firmi koje u Crnoj Gori za realizaciju svojih projekta, osnivaju strani ulagači.
Da sa ovim načinom obračuna visine stranih direktnih investocfija nešto nije u redu, pokazuje i podatak iz najnovije Vladine Informacije o navodnim ulaganjima od 2,9 miliona eura u relaziaciju projekta Qatari Diara na Plavom Horizontu tokom prvih šest mjeseci ove godine. Naime, u atraktivnoj uvali Pržna koju je prije 12 godina Qatari Diar kupio od tivatskog HTP-a „Primorje“, već godinama nije sagrađen niti jedan novi, čak ni privremeni objekat u funkciji plažnih uluga na ovom, jednom od najljepših kupališta u Crnoj Gori, a kamoli da je počela gradnja dugo obećavanog velikog hotela sa pet zvjezdica i luksuznih turističkih vila. U kompaniji „Qatari Diar Hotel & Property Investment Montenegro“ Tivat (QDHPIM) koja je osnovana da realizuje ovaj kako je najavljivano, 270 miliona eura vrijedan projekat, trenutno je zaposleno samo jedno lice.Vlada je inače, još 2015. dala QDHPIM-u „saglasnost za izvođenje pripremnih radova većeg obima za izgradnju objekata opšteg interesa mješovitog rizorta „Plavi horizont“, a potom je od 2018. izdato i pet građevinskih dozvola za izgradnju čitavog novpog rizorta. Investotor međutim, nije započeo sa gradnjom niti jednog od tih objekata, a važenje izdatih građevinskih dozvola je, kako i sama Vklada konstatuje u najnovijoj Informaciji o statusu priorotetnih projekata u oblasti turizma, isteklo.
Porto Montenegro
„U decembru 2019.izdate su saglasnosti glanog državnog arhitekte na idejno rješenje za objekat FF/Plažni bar i rezidencijalnu vilu RL1, za koje se očekuje skora prijava gradnje. Dana 21. aprila 2021. godine potpisan je aneks Ugovora sa Javnim preduzećem za upravljenje morskim dobrom Cvrne Gore, za zakup plaže za 2021. godinu, završeni su radovi na pripremi plaže i ista je stavljena u funkciju. Epidemiološka situacija prouzrokovana pojavom novog virusa Covid-19 i mjere za spriječavanje šiurenja istog su uticale i na planiranu dinamiku kada su u pitanju aktivnosti na realizaciji projekta „Plavi horizont“- piše u Informaciji Vlade i uz tako mršav učinak,navodi podatak da je u prvom polugdištu QDHPIM navodno, investirao čak 2,9 miliona eura.
Što se Luštice Bay tiče, navodi se da je u prvom polugodipšu izgrađeno više novih vila u Marina Village i Centrale naseljima, da je pripremljena projektna dokumnetacija za početak izgradnje drugog po redu hotela u tom roizortu, da su završeni radovi na fazi II i III prve od dvije mariine i da su nastavljeni brojni infrastrukturni radovi, kao i pripreme za izgradnju pomorskog Graničnog prelaza i instalacije za snabdijevanje jahti gorivom na rtu Tri krsta kod bivšeg kamenoloma Velja spila. Ističe se da je prema podacima dobijenim od Orascoma, od 2009. do sada u relizaciju projekta Luštica Bay uloženo 293 miliona eura, te da je u kompaniji „Luštica Developmnet“ Tivat koja ga realizuje,gtrenutno zaposlen 361 radnik, od čega 69 stranih i 292 crnogorska državljanina. Za razne usluge održavanja ta kompanioja tokom godine zapošljava i dodatnih 300 radnika, a za izvođenje građevinskih radova još dodatnih u prosjeku od 350 do 400 radnika.
U Porto Montenegru je prema Vladinoj informaciji, u prvom polugodištu započekla izgradnja novog krila tog rizorta nazvanog „Boka Place“, sa novim hotelom „Siro“ te nove infrastrukture za to krilo. Prema podacima koje joj je sao sam investitor, Vlada konstatuje da je od početka njegove realizacije 2007. do sada u projekat Porto Montenegro uloženo čak 754 miliona eura. U kompanijama koje rade na tom projektu angažovan je 501 zaposleni, od čega su 387 crnogorski, a 114 strani državljani.
Sunčani jesenji dani nas mame da obilazimo prelijepe prostore NP ,,Lovćen” i njegove podgorine. 28. oktobra 2021. godine odlučili smo da posjetimo selo Čavori, još jedno iz Njeguškog podvršja. Dok mrazno jutro zlatnih boja jeseni ispisuje svoje najljepše šare na brojnim pašnjacima, katunima, dolovima, vrtačama, izvorima kao da je vrijeme stalo.
Ta magija koju Lovćen nosi u sebi je inspiracija koja vas uvijek prati. Pogled na nestvarno lijepi Bokotorski, Tivatski zaliv ili na Budvansku rivijeru je nešto prema čemu ne možete biti ravnodušni. Dragi prijatelj Rade Kuševija nas njegovim vozilom vozi ka selu Čavori. Put ka selu Čavorima vodi preko Mirca i prvi krak sa desne strane vas vodi u maleno selo magične ljepote u kojem živi Ivo (Perov) Čavor i njegova supruga Milica.
Čavori su još jedno njeguško naselje-selo na jugozapadnoj strani lovćenskih padina, formirano na blagoj zaravni blizu granice sa gornjogrbaljskim selima. Selo je od puta Mirac- Koložunj udaljeno oko 2,5 km, sa 900 m asfaltiranom dionicom. Od 1813. godine, kada se iz specifičnih razloga na tom prostoru naselio Jovo Vukotin Čavor sa porodicom, do početka 20. vijeka podignuto je sedam kuća u kojima je živjelo devet domaćinstava bratstva Čavor. Pet od tih kuća podignute su uz kamenu gredu iznad koje je strma strana, koja je zbog sprječavanja erozije postala seoski zabran. Ispod kuća, sagrađenih od obrađenog kamena, složenog u redove i povezanog malterom, blago su nagnute, terasasto poređane i visokim suhomeđama podzidane doline. Osim domaćinstava Čavor, u selu je nekoliko decenija 20. vijeka, u kućama i na imanjima kupljenim od starosjedilaca, živjelo po jedno domaćinstvo Otašević, Radonjić i Kustudić. U selu je od 1907. do 1971. godine, za učenike iz Čavora i iz Njeguškog podvršja, radila četvorogodišnja osnovna škola. Osim za obrazovanje, škola je služila i za kulturne i društvene aktivnosti stanovnika ovog područja. U tada novosagrađenoj i modernoj školskoj zgradi, sa bistijernom u dvorištu, između dva rata radila je i čitaonica. U školi su organizovane i pozorišne (diletantske) predstave i druge prigodne priredbe, uz učešće i podršku većine mještana Njeguškog podvršja. U zvaničnim državnim dokumentima Čavori do 1945. godine nijesu egzistirali kao samostalno naselje, bili su sastvani dio Raićevića. Od maja 1945. godine vode se kao samostalno naselje tadašnjeg Kotorskog sreza, prvo u sastavu grbaljske, a nešto kasnije kotorske opštine, kojoj i danas pripadaju kao dio mjesne zajednice Mirac. Dio domaćinstava iz Čavora kao ljetnji katun koristi Ivanova Korita, dok je drugi dio svoj katun imao u sadašnjem zaseoku Koložunj. Ovaj mirački katun i, od početka 20. vijeka zaseok sela Čavori, danas je po prostorno-planskim dokumentima Crne Gore jedno od naselja u Opštini Kotor. Selo Čavori je električnu energiju dobilo 2000. godine dok vodu koriste sa vodoizvorišta Rakite udaljenog 600 metara.
Pogled sa Čavora na Tivatski zaliv – foto B.P.
Dok nas Rade Kuševija vozi djelimično asvaltiranim, a djelimično makadamskim, putem pored nas se pruža miris pelima (Lat.Salvia officinalis) koji zbog lijepog jesenjeg vremena pruža svoj miris s brojnih pašnjačkih kamenjara. Nekadašnja osnovna škola koja je u Čavorima, iako zdravih zidova i stabilne građe a nažalost urušenog krovnog dijela, izgleda tužno, a mogla bi koristii kao manji pogon za preradu ljekovitog bilja, ili kao manja vinarija u cilju promovisanja bogate turističke ponude podlovćenskih sela. Sa malo rada i ulaganja mogla bi biti reprezenativan objekat sa pogledom na svu ljepotu Tivatskog zaliva i sela gornjeg Grblja i mogla bi imati lijepu gastronomsku ponudu.
Prolazimo i pored lijepo uređenog groblja đe se sahranjuju samo Čavori. Pogled na nekadašnje brojne vinograde, njive i pašnjake koji se kaskadno spuštaju, nam govore o tome kako se veoma vodilo računa o imovini. Stižemo ispred kuće Iva (Perova) Čavora. Ispred same kuće lavež pasa dok nas naš domaćin, ispred omanje kapije, dočekuje s velikim osmjehom i riječju: ,,Dobro došli, prijatelji, u Čavore i svako vam dobro Bog dao.”
Prilazimo i pitamo se s njim, nakon ulaska u kuću supruga mu Milica hitro i vispreno pozdravlja u želji da nas što bolje ugosti. Izlazim ispred kuće. Dok ostali gosti sjede, primjećujem kuće od pravilno klesanog kamen, neke sa urušenim krovovima, a neke potpuno zdrave, s masivnim drvenim vratima kakva su se izrađivala u prošlosti. Lijep primjer narodnog graditeljstva i arhitekture koja nije zaštićena i koja, nažalost, propada. Kuće su zbijene jedna pored druge što nam govori o tome da se zbog jakih vjetrova, snjegova i kiša vodilo računa da budu što bolje zaštićene, ali i zbog lakše odbrane od bilo kog napada ili upada što je još jedna dragocjenost. Snimam brojne lijepe kadrove i okolinu, dok vas na svakom koraku prate darovi jeseni. Ulazim u kuću dok se na stolu žute domaći sirevi kao zlatni dukati, razasuti, koji čekaji svoje kupce, a miris planinskih čajeva se širi po omanjoj kuhinji gdje su uredno posloženi. Ivo (Perov) Čavor, visok s brkovima, crvenog lica, gorštak koji je prevalio sedmu deceniju života i kojem je poput mnogih starih Crnogoraca važno da ugosti svoje prijatelje.
Sa desna na lijevo Ivo Čavor, Rade Kuševija i Milica Čavor – foto B.P.
O svojim precima, odrastanju i životu Ivo (Perov) Čavor nam kazuje sljedeće: ,,Baba Marica po rodu Jovanović s Bjeloša je podizala oca mi Pera i tetku Kiću. Otac Pero je radio sve poslove vezane za selo. Počeo je da radi najprije na pošumljavanju Lovćena na njegovim padinama, a kasnije u Građevisko Crna Gora. Oženio se Jokom od Borilovića s Gorniča. Pero je imao nas devetoro đece, i to: Bose, Stane, Kiće, Veljko, Ivo, Senka, Jovo i Andrija. Rodio sam se 1949. godine. Osnovnu školu završio sam ovdje u Čavorima. Sjećam se dobro kada sam otišao u prvi razred u kratke pantalonice, garderobe se nije imalo i to što se imalo čuvalo se. Svi smo ovdje živjeli složno na Čavore u jednoj kući. Kao dijete počeo sam da čuvam kada sam napunio sedam godina, i to bos, što mnogima sada izgleda nezamislivo, ali to je bilo takvo vrijeme. Čuvao sam 50 jagnjadi. Išli smo kao djeca u grbaljska sela, koja nijesu daleko, da bi se družili sa njihovim čobanima. Sami smo ostajali kući dok su roditelji radili, bili su brojni vinogradi i kod nas i u Gornjem Grblju, a mi nijesmo smjeli ni grozd grozda, ni naš ni tuđi, ubrati – takvo je to bilo vaspitanje. Kao mladić sam, na Žunjeve njive, sve na ramena kamen donosio da se ove međe ziđu, koliko me jada ubilo to najbolje ja znam. To pokazuje kako se imovina čuvala i koliko je svaki pedalj zemlje bio dragocjen. Sestre su bile starije i one su sve pomagale roditeljima, kada smo mi nastali bolje se živjelo. Imali smo 60 ovaca i koza po osmoro govedi. Majka mi je umrla vrlo mlada sa svega 50 godina. njen život protkan dugim, teškim i napornim radom ostavio je trajne posljedice na njeno zdravlje. Gubitak majke nam je teško pao. Kada vam majka “ode”. ode i pola vašeg života, ta se rana teško liječi i zaliječi. Naša dobra setra Stane nam je zamijenila ulogu majke. Ona se kasnije udala za Kovačevića u Kotor. Sve što vidite ispred nas, a dolovi su brojni, se radilo. Sijao se: rumetin, pšenica, ječam, krtola, bijelo zelje, blitva. Hrana je bila uglavnom za kuću, bilo nas je dosta pa je bilo malo viškova, a ako je i bilo to se prodavalo. Kada sam napunio 18 godina otišao sam u vojsku u Rašku šest mjeseca, a ostatak vojnog roka sam proveo na Komovima. Nakon vojske radio sam u Fabrici sapuna “Rivijera” Kotor, najprije sam bio pogonski radnik, kasnije sam specijalizovao za viljuškare i dizalice. U mladosti je ovdje u Čavore bilo teško stvarati. Pamtim kada su Grbljani iz Šišića, preko Čavora i uz Poda preko lovćenskih strana stalno išli na pazar na Cetinje. Ovdje su bili visoki prinosi različitih poljoprivrednih kultura. Na Čavore je živjelo svojevremeno sedam porodica. Svi su stoku uzgajali i držali. Čuvalo se u čitavoj okolini Čavora. Bio sam vrlo hitar u mladosti pa sam čak dva puta na ,,Viteškim igram” koje su se održavale na Lovćenu 1971-1972. godine osvajao prvo mjesto. Puta nije bilo u ondašnjim vremenima. Poslije odsluženja vojske se osjetio neki bolji privredni razvoj društva. Oženio sam se 1973. godine od Pravilovića iz Bjelica. Sa suprugom Milicom imam dva sina: Pera i Milivoja i ćerku Mirjanu koji imaju svoje porodice, imam sedmoro unučadi.”
Dok bilježim Ivovu priču, njegova neumorna supruga Milica priprema domaći hleb kao i sušeni sir, pršut i domaću turšiju da počasti goste.Ta neumorna žena se čitavo vrijeme našeg razgovora trudila da nas domaćinski ugosti. Nakon pauze uz kafu, Ivo nastavlja naš razgovor: ,,Početkom 1993. vratio sam se na Čavore, i pored posla, na svoje rodno ognjište da radim. Ono me s godinama sve više vuklo i mamilo. To je osjećaj koji se s godinama pojačava kod svakog čovjeka. Ja i supruga Milica držali smo do 20 goveda. Prešao sam sedmu deceniju pa ne mogu više privređivati kao nekad, već sve manje i manje, sada imamo bika i kravu, uzgajamo i svinje. Sva braća i seste su porodični ljudi. Imamo veliku šumu, lijepu, sačuvanu. Kafana mi je u mladosti bila dobro mila, to je mjesto okupljanja, a mi Katunjani smo se često nalazili u kafani. U kafani se mnogo posla završi. Sjećam se da smo tokom zimskih mjeseci, u mojoj mladosti, išli na Koložunj na sjednik do kasno. Ono što smatram da je itekako važno istaći da su se Čavori i Kustudije s Majstora držali kao rođena braća, ne samo u mojoj mladosti, već kroz dugu istoriju i bili zajedno u mnogim istorijskim trenucima borbe za slobodu Crne Gore kao što je to bio i slučaj 13. jula 1941. godine. Otac mi je bio jedan od najboljih guslara iz ovoga kraja. Diplara je bilo iz kuće Čavora desetak izuzetnih. Moja supruga Milica je radila na Markov rt, kao servirka i bila je i ostala stub naše kuće. Ljudi su bili čudo, na riječ se sve oslanjalo, riječ je kuću i ljude gradila. Ispričaću vam samo jedan u moru primjera o ondašnjim ljudima i moralnim kvalitetima. Otac mi Pero je bio kum sa mnogobrojnim Grbljanima i sa Vuksanovićima iz sela Bratešić. Grbljani su ga posebno cijenili. Uveče se na sjednicima, pored brojnih igara, igaralo i na karte. Nagovaraju Pera da sa njima igra zabave radi, on to odbija. Nije želio da igra karte jer je za stolom bio i njegov kum Vuksanović iz Bratešića kako ne bi došlo do ,,grke riječi. To je bio karakter ljudi onog vremena, i takvi su oni bili. Danas je mnogo što šta drugačije. Čavori su bili jedno od najtežih mjesta za život, ali su ljudi bili mnogo humanji i plemenitiji nego što je to slučaj danas. Moja djeca vole da dođu na Čavore. Kuću sam radio 2005. godine na goloj stijeni sa svojom suprugom. Sav materijal za nju sam iznio na ruke i kazmom sam razbija kamen ovdje. Živjeli smo bez struje i sa ovo malo izvorske vode sa izvora Rakita. Imao sam povredu od konja, dok sam drva ćerao, konj me slomio. Imao sam teške povrde grudnog koša i ramena, lomove rebara. Čavori su mjesto đe su se rodili moji preci, đe svaki kamen nosi po jednu priču, a svaka priča nosi svoje breme i svoje vrijeme. Mladima nikada ne bih rekao da ih bije muka i rad i jad koji je mene bio”, završava razgovor Ivo (Perov) Čavor. Dok nas ispraća naš vrijedni domaćin Ivo (Perov) Čavor i supruga mu Milica, zapitah se u sebi šta je to rodni kraj i koja je to bila i ljepota i magija kroz vjekove, život i smrt, čemer i jad, med i šerbet, odrastanje i nastajanje na ovim prostorima.
Stare kuće Čavora u selu Čavori – foto B.P.
VILA SA ŠTIROVNIKA
U dugim zimskim noćima su, kada bi jake mećave i snjegovi prekrili Čavore, uz toplinu ognjišta, prenošene brojne legende o vilama. Štirovnik i Lovćen đe su vile boravile u brojnim pećinama kriju mnoge tajne. Jedno takvo kazivanje i legendu prenosimo u cjelosti. Jedne kasne jesenje noći kada je bio pun mjesec, a nebo ispunjeno najljepšim sjajem zvijezda, u Čavorima, je vladao mir i harmonija. Vila sa Štirovnika je plela svoje duge kose na jednoj od stijena i gledala prema moru. Iskre sa ognjišta Čavora obasjavale su kamene zidove u noći, a čeljad su, u toplini kasne jesenje noći, spavala. U daljini je putnik namjernik sa svojim konjem i tovarom hitao ka selu Čavori dok mu je mjesec obasjavao put. Vila je sve to nijemo posmatrala sa stijene, dok su se njene duge, zlatne kose pružale do prvih vinograda. U toj nestvarnoj tišni, počela je da duva jaka bura s mora dok su se kristali soli rasipali po vilinoj kosi. Nebo se u trenu naoblači, zvijezde prekri tmina, a oluja nastavi da bijesni, gromovi zaparaše nebo, a magla se svuda raširi. Uplašenog putnika namjernika konj trgnu i nestade u toj noći. Putnik sam u olujnoj noći, mokar, nazebao, tražio je spas da se skloni. Nije vidio ništa. Dok je hitro grabio ka planini, stalno je padao ne znajući kako da se spasi te strašne noći. Vila sa Štirovnika koja je bila na stijenama sela Čavori sve je to nijemo posmatrala. Nije željela da putnik namjernik strada i pošla mu je u susret. Kada su se sreli oči u oči, vila mu j rekla: ,,Drži se za moje kose, ja ću ti pokazati put i ne govori ništa.” Putnik se držao za zlatne niti viline kose i stigao do prvih kuća, izmoren, mokar, uplašen i iscrpljen. Jako je zalupao na masivna bukova vrata. Otvorio je domaćin koji je vidio mokrog i gotovo promrzlog čovjeka. Brzo su ga sjeli pokraj ognjišta dok ga je jaki plamen obasjavao i sušio. Brzo su mu dali da obuče kožuh i da popije vruću šolju mlijeka. Domaćin ga nije ništa pitao, a putnik je ubrzo izmoren zaspao. Napolju je i dalje bjesnila oluja. Ujutro, kada se razdanilo, sunce je opet obasjalo Čavore, putnik je ispričao svoju priču da je krenuo ka Cetinju, ali da je u noći tokom oluje konj pobjegao, a da ga je vila spasila jer se držao za zlatne niti njene kose. Prvi čobani koji su izašli sa svojim ovcama pronašli su konja u Vali Čavorovoj – šumi i vratili ga njegovom vlasniku. Putnik je nastavio svoj put, a legenda nastavila da živi. Magija vila sa Štirovnika živi i u ovoj priči koja će ostati sačuvana.
TAJNE ZAVIČAJA
Na povratku u ruci držim požutjele korice knjige ,,Lovćen, moj zavičaj” iz 1999. godine, autora – pukovnika Luke Čavora koji se preselio u vječnost i ostavio vrijedan zapis kako je on doživljavao svoje rodno selo, svoj zavičaj Čavore, u kojoj autor između ostalog s velikom nostalgijom piše: ,,Zavičaj kao pojam, viđen iz mog rodnog mjesta, to je jako ograničeni prostor. Manji nego što okom možeš vidjeti i nešto veći nego što glasom možeš dozvati. Ja imam, takoreći dva zavičaja: Lovćen, ljeti, i selo Čavore, zimi. Meni je to jedna cjelina, iako su uslovi življenja vrlo različiti. Zimi smo živjeli u selu Čavori. To je malo selo-sedam kuća sa devet domaćinstva, prilijepljeno pri jugozapadnoj padini Lovćena, kao osinjak pri velikom kamenu. Usamljeno. Postoje konjske staze (mi ih zovemo putevi) prema Kotoru dva sata hoda, i tri sata natrag; prema Cetinju, preko Lovćena, oko tri do četri sata hoda; prema Budvi oko tri sata; a prema Tivtu, nešto duže nego do Kotora. Kuće su jednolične prizemne, sa ukopanom konobom. Konoba je kao suteren, namijenjena za stoku i još neke potrepštine. Krovovi kuća pokriveni su tiglom-crijepom ali izblijđelim, pa su postale bezbojne, stare i nevidljive. Poneka nova, ili koja je zamijenila tiglu, vidi se nešto izdalje… Selo Čavori sa sedam kuća, pripijeno je pri litici, sraslo sa njom, bojom i patinom, kao da kuće pridržavaju korijen litice… Prava veličina naših kuća i njihov raspored u selu može se vidjeti jedino iz Carskog atara, a to je odozdo, iz primorja, gledano ka Lovćenu. Sa te strane, selo izgleda ljepše nego sa bilo koje druge. Dođe nam žao – zašto ga i drugi ne gledaju sa njegove najljepše strane. Ali, odozdo, od primorja, rijetko ko dolazi u naše selo. Nije se lako popeti. Ima 300-500 metara relativne visine od prvih grbaljskih sela do nas. Uvijek smo mi imali više posla i razloga da idemo kod njih u primorje, nego da primorci dolaze kod nas. Naše selo, iako malo, nekako je čvrsto kao sraslo sa kamenom i prirodom, nepristupačno i odvojeno od svakoga. Nama je bilo uvijek u njega milije i lakše doći, nego iz njega otići. Pravo gnijezdo-udobno i toplo. Naše je, činilo nam se, uvijek bolje nego čije drugo. Samo smo mi znali sve o njemu i sve u njemu. Skoro dvjesta godina u njemu se živjelo, rađalo, umiralo i ginulo za crnogorsku slobodu. Ništa se nije mijenjalo, sem godišnjih doba i novih generacija. Danas, 1996. godine to je samo ostatak nekadašnjeg sela. Znači. tu su nekada bile kuće pune čeljadi, obori puni stoke, ćumuri vazda potpaljeni. Ako je kućnoj čeljadi i bilo tijesno-gostu, putniku namjerniku uvijek je moralo biti udobno i komotno. Te naše prikupljene kuće su tako blizu jedna drugoj, valjda zato da se lakše mogu braniti u slučaju potrebe. Dosta lijepe, iako izblijeđele, kamene fasade skrivaju siromašni unutrašnji seljački komfor. Unutrašnjost kuće je izjedna-nepregrađena. Sve je zajedno-najedno. Kuvalo se na ognjištu u suđu-kotliću ili bronzinu-nekada u pinjati zakačenoj na verige. Mjesto za pečenje hleba obično je u ćošku-blizu vatre. Sač i crepulja ne sklanjaju se sa upretnjaka, kao da su tu izložene, da se zna da ih ima u kući. Pribor za kuvanje i pribor za jelo razmješten je po oskudnim policama, i panjegama-nešto kao mali plakari u zidu-bez vrata. Kreveti – zavisi koliko ih može stati u ostalom prostoru kuće, i spavali u njima po jedno ili više njih. Sa jeseni i zime, po tome koliko se mesa suši iznad ognjišta znalo se koliko je domaćinstvo jako i suzdržno. Ispred, ili sa strane, svaka kuća ima obor za stoku veličinom zavisan od mogućnosti prostora i jačine domaćinstva. Sve je u kamenjaru, pa je koristan prostor vrlo skupo od kamena osvajati. Kuće su pripijene uz kamenu gromadu liticu-visočiju za tri-četri sprata od visine kuće pa se čini da su odnekuda došle, ne mogle dalje pa se tu zaustavile. Ili , kao da je divljač, gonjena nevremenom i hajkom natjerana da dalje ne može. Litica je oštro i grubo zasječena, pa izgleda kao da je neki snažni džin-nevješt gradnji i bez alata to nabacio golim rukama. Ona je dobar zaklon, u zla vremena, od gromova i vjetrova i sniježnih mećava. Ali i opasnost od odrona, jer se kamenje od erozije i od mraza oslobođeno, kotrlja na krovove kuća ili na čeljad i stoku, ulice i obore… A riječima-uvjek isto na pitanje ,,Kako ste?” , odgovor je uvijek gotovo isti: ,,Dobro, hvala Bogu, kad su čeljad zdrava. Sramota se žaliti a još veća sramota hvaliti se. Ako Bog pusti malo kiše u ovo pet-šest dana- moglo bi se sačekati do mijene-rodilo bi nešto. Za sijeno je već dockan. Na lozama nema ionako ništa. No kap mlijeka i prah brašna pomiče se. Ponešto donesu žene sa pazara. Eto tako… A kako ste kod vas? ”
Stigosmo do kraja puta, zaklopih knjigu, čekaju nas Lovćenske serpentine. Gordi Lovćen, koji je to maleno selo Čavore ucrtao na ne samo zemljinoj već i nebeskoj mapi na samom njegovom kraju, kao da nam se osmjehuje, kao da je i on zadovoljan što jedan od njegovih dragulja nije zaboravljen, makar na tren, a kod autora ovih redova za vječnost. Zaslužio je to Ivo (Perov) Čavor, zaslužilo je to bratstvo Čavora. I sve te gromade i stijene koje su tako poređane na ovim padinama možda su to davne suze Lovćena, kao znak postojanja, kao znak opomene da se drevna ognjišta i vatra predaka vrati i da mlađe generacije miluje onim istim žarom kao što je to bilo vjekovima u prošlosti. I dalje će vile plesti svoje kose na stijenama Čavora i čekati svoje ,,putnike” željne rodnog kraja i zavičaja.
Toponimi Čavora: Crni studenac-voda kamenjar, Vala Čavorova-šuma, Nikov potok-suvi potok, Rid-kamenjar, Vješala-kamenjar, Bregovi-pašnjački kamenjar, Klačina Čavorova-šuma, Vilina pećina-pećina, Ispod Vučje jame-potok suvi, Rakita-izvorska voda, Ogođa-pašnjački kamenjar, Papratne njive-njive. Prline-sitni nasip, Put uz ptline-nasip, Žunjeva glavica-šuma, Žunjeve njive-njive, Škola u Čavore-škola, Ublina-voda, Groblje u Čavore, Nikove međe-pašnjak, Gusti grm-šuma, Gomilice-šuma, Paškarda-pašnjak, Mramor-šuma, Mrki krši-šuma, Siljevica-kamenjar, Lijesin dolac-njiva, pašnjak, Lijesina glavica-šuma.
U susret proslavi Dana Opštine Tivat 21. novembra, lokalna uprava u saradnji sa javnim ustanovama i institucijama, sportskim i nevladinim organizacijama, prirediće niz kulturnih, edukativnih i sportskih dešavanja. Ovogodišnji program „Novembarskih dana“ trajaće od 5. do 28. novembra i obuhvatiće preko 40 različitih programa i događaja.
U pitanju su izložbe, pozorišne predstave, koncerti, priredbe, predavanja i edukativne radionice, tradicionalne svečane aktivnosti na sam Dan opštine, kao i brojni sportski događaji.
Dan Opštine obilježiće polaganje vijenaca na spomenik Palim borcima NOR-a, svečani defile kroz grad, ceremonija predaje opštinske zastave odredu Bokeljske mornarice i svečana sjednica Skupštine opštine.
Ovogodišnji program uključiće i obilježavanje stotinu godina srednjoškolskog obrazovanja u Tivtu, a među novitetima u aktivnostima biće promocija panoramskog puta „Život na Luštici“ koju realizuju TO Tivat i TO Herceg Novi, kao i serija naučnih predavanja na temu područja Boke Kotorske u organizaciji novoosnovane JU Gradska biblioteka Tivat.
Učesnici u realizaciji „Novembarskih dana“ biće organi lokalne uprave, JU „Centar za kulturu“ Tivat, JU „Muzej i galerija“ Tivat, Turistička organizacija Tivat, JU „Gradska biblioteka Tivat“, preduzeće Brand New Tivat, obrazovne ustanove, brojne nevladine organizacije i sportski klubovi.
Tokom Novembarskih dana mališani i zaposleni u JPU Bambi realizovace niz aktivnosti u kojima će tokom mjeseca objeležavati ovaj za sve građane Tivta poseban mjesec.
“Novembarski dani u Tivtu su tradicija koju smo ove godine koncipirali da budu kvalitetniji i sadržajniji. Djeca, roditelji i zaposleni u vrtiću ce biti angažovani kako bi zajedničkim snagama ovaj mjesec učinili ljepšim i humanijim. Pored redovnih aktivnosti planiran je Jesenji defile djece kroz grad, pozorište sjenki koje pripremaju i realizuju zaposleni iz vrtića za djecu vrtića i djecu koja su korisnici usluga Dnevnog centra, druženje sa dječijim piscima i pjesnicima a planirana i izložba dječijih likovnih radova “Djeca, djecu” koja ce biti prodajnog- humanitarnog karaktera.
Prikupljena novčana sredstva biće uplaćena za liječenje dječaka Maksima Đukića iz Berana kojem je potrebna hitna operacija na institutu za neurologiju u Italiji”- istice v.d direktorica dr Jelena Perunović-Samardžić.
U Matici hrvatske u Zagrebu (Dvorana Jure Petričevića) u ponedjeljak, 8. novembra biće predstavljena knjiga „Priče sa Prčanja“, autora Željka Brguljana. Izdavač Ogranak Matice hrvatske u Boki kotorskoj je dobitnik srebrne povelje MH iz Zagreba, za 2020. za knjigu Priče sa Prčanja, u konkurenciji 150 naslova koliko je publicirano u prošloj godini.
U predstavljanju knjige sudjeluju: prof. dr. sc. Ljiljana Marks (Institut za etnologiju i folkloristiku), Vera Vujović, komparatistica i klasična filologinja, kao i Marija Mihaliček, predsjednica Ogranka MH u Boki kotorskoj.
„Priče sa Prčanja je naslov knjige sjećanja na Prčanj iz vremena autorovog djetinjstva i u posljednjem trenutku uhvaćena i zabilježena nestajuća autentičnost duha i atmosfere ovog bokeljskog mjesta, sa nekada većinskim stanovnicima hrvatske nacionalnosti. Taj niz autentičnih priča gdje su akteri ličnosti iz starosjedilačkih porodica, obojena specifičnim mentalitetskim osobinama i sa dobronamjernim humorom je dato kao istinito preživljeno iskustvo njenog autora koji najbolje poznaje i oslikava sredinu iz koje je ponikao i kojoj se stalno vraća u svojim knjigama, slikama, pjesmama… Knjiga odiše patinom odlazećeg vremena, sa prigodnim porodičnim fotografijama i vizurama Prčanja iz druge polovine XX vijeka. Nadahnuti tekst predgovora je je iz pera pok. Tonka Maroevića. Izdavač je Ogranak Matice Hrvatske u Boki kotorskoj, a suizdavač autor. Predgovor je iz pera akademika Tonka Maroevića . Knjiga je džepnog formata, na 200 strana, bogato ilustrirana starim fotografijama Prčanja i njegovih stanovnika. Izgled je osmislio grafički dizajner iz Zagreba Mario Aničić, a tiskao Gud-co Perast“.
Željko Brguljan (Kotor, 1962.), istraživač, publicist i slikar, diplomirao je 1989. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje živi i radi kao srednjoškolski profesor. Autor je i sljedećih zdanja: Potreti bokeljskih jedrenjaka, Zagreb, 2006.; Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčanju , Prčanj – Zagreb, 2008.; Melita Bošnjak (u suautorstvu s T. Maroevićem), Zagreb, 2010.; Pomorstvo Boke kotorske na slikama Bazija Ivankovića, Kotor – Zagreb, 2011.; Na granici mora i neba – Zbirka maritimnog slikarstva iz župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčanju, Prčanj, Perast – Zagreb, 2015.; Bokeljske teme, Zagreb, 2018. Zbirka moderne i suvremene umjetnosti svetišta Gospe d Škrpjela na otoku pred Perastom,Biblioteka Gospa d Škrpjela 2019.;Stručni je suradnik na izdanjima: Vjekoslav Parać (likovna monografija, autor I. Zidić), Zagreb, 2011.; Boka kotorska – od kampanela do kampanela (autor S. Prosperov Novak), Zagreb, 2011., Viktor Vida, sabrana djela I.-II. (priređivač B. Donat), Zagreb, 2012. i drugim.Doprinos prezentaciji bogate kulturno-povijesne baštine Boke kotorske dao je i kao koautor brojnih izložbi: Boka kotorska u hrvatskom slikarstvu 1998.;Bokeljska mornarica i njeni kapetani 2006.;Slikarsko djelo B. Ivankovića , 2007.;Iz povijesti Boke kotorske – Kravata u Bokelja 2009.; 2010 Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca, 2014.
Najvrijedniji sponzorski ugovor u istoriji tivatskog sporta potpisan je danas između rukovodstva Fudbalkog kluba Arsenal iz Tivta i kompanije Adriatic Marinas- Porto Montenegro.
Potpise na ugovor o desetogodišnoij saradnji, u prisustvu gradonačelnika Tivta Željka Komnenovića, na ceremoniji u zgradi Opštine, stavili su izvršni direktor Adriatic Marinasa Dejvid Margason i predsjednik FK Arsenal Dejan Kandić. Ugovor podrazumijeva brojne aspekte saradnje najstarijeg tivatskog sportskog kluba koji nosi ime vojnog brodogradilišta na čijem se prostoru danas razvija Porto Montenegro i kompanije koja stoji iza tog nautičko-turističkog rizorta, a njegov najbitniji aspekt je to da će Potrto Montenegro tivatski spotski klub podržavati sa iznosom od 150.000 eura godišnje.
Ovaj najveći sponzorski ugovor u istoriji tivatskog sporta koji je postignut uz angažovanje Optine Tivat kao vlansika FK Arsenal, jedan je od prvih dokaza novih, redefinisanih odnosa lokalne uprave i strateškog stranog investitora koji razvija Porto Monmtenegro, a koji su građanima obećali čelnici Opštine, najavljujući intenzivniju i za interese opšte zajednice mnogo bolju saradnju grada i Porto Montenegra.
„Današnji čin je postavljanje kamena temeljca za FK Arsenal novog vremena, da se zadovolje neke od strateškjih potreba Arsenala i on sigurno pozicionira kao budući standardni prvoligaš u Crnoj Gori. Najvrijedniji i nastariji sportski brend u Tivtu- FK Arsenal, dobija strateškog partnera u Porto Montenegru na period od čak 10 godina, a takvo nešto nema niti jedan drugi fudbalkski klub u Crnoij Gori. Na ovaj način i mi kao lokalna uprava i Porto Montenegro kao strateški strani investitor dokazujemo da ostajemo na fonu onoga što smo nedavno obećali tivatskoj javnosti – da predano i zajednički radimo na unapređenju kvaliteta svih aspekata života u Tivtu. Ovdje se ta obostrana namjera vrlo efikanso dokazuje jer je FK Arsenal nešto što okuplja oko sebe cijeli grad i sve Tivćane, bez obzira na sve njihove druge razlike“- kazao je gradonačelnik Komnenović.
Istiočuči da lično nije ekspert u fundalu jer je on mornar koji je više posvećen nautičkim i sportovima na vodi, izvršni direktor Adriatic Marinasa Dejvid Margason je kazao da je „prezadovoljan što možemo biti partneri fudbaslkog kluba koji je naš komšija i koji je ujedno, jedna od institucija istorije sporta u Boki“.
Uprava Arsenala sa Margasonom i gradonačelnikom nakon potpisivanja ugovora
„Budući da je gradski stadion odmah uz Potrto Montenegro, svakodnevno iz prve ruke svjedočimo sve većim sportskim uspjesima FK Arsenal i oduševljenju sa kojim Tivćani bodre ovaj klub. Sa naše strane, pored namjere da podržimo uspjehe Arsenala, mi želimo da na ovaj način doprinesemo i razvoju sportskog turizma u Tivtu i da napravimo kopču između naših klijenata od kojih su mnogi i poznati po svojim dostignućima u svjetskim sportskim okvirima i ovdašnjih sportsih klubova.“- kazao je Margason dodajući da Porto Montenegro već sponzoriše tivatski košarkaški klub „Teodo“, ali i da će sardnjom sa FK Arsena, proširiti aspekte svoje podrške lokalnom sportu što je od posebnog značaja za mlade ljude u Tivtu.
„Važno je da djeca i mladi ljudi učestvuju u programima koje smo predvidjeli ovim sponzorskim ugovorom i da osjete benefite od njih, jer ćemo pored ostaloga, mi nastojati da u Tivat dovedeno slavna trenerska i igračka imena iz svjetskog fudbala kako bi oni svoja iskustva prenosili na dalji razvoj i uspjehe Arsenala.“- kazao je Margason dodajući da očekuje da će on lično sada imati stalno mjesto na tribinama tokom utakmoca Arsenala i „očekujem da mi date najvijački šal“, na što je od predsjednika tivatskog fudbalskog kluba Dejana Kandića, dobio dres Arsenala sa svojim imenom i brojem 10, kao i fudbalsku loptu.
Kandić je istakao da je ovaj ugovor velika podrška Arsenalu jer je riječ o jednom od najboljih sponzorskih ugovora u crnogorskom fudbalu, te da će doprinijeti ostvarivanju strateških ciljeva ove uprave kluba: dugoročnoj finansijskoj stabilnosti Arsenala, vraćanju dugova iz ranijeg perioda i plasiranju Arsenala koju je sada drugoligaš, u Prvu crnogorskju fudbalsku ligu.
„Ne zaustavljamo se samo na tome da budemo prvoligaši već od naredne sezone, nego želimo i skori izlazak Arsenala na evrospku scenu. Ako su to mogli neki manji i mnogo mlađi klubovi od nas u Crnoj Gori, zašto ne bi i mi. Igraće sigurno Arsenal Evropu“ – obećao je Kandić.
JZU Specijalnu bolnicu za psihijatriju “Dobrota” Kotor posjetili su predstavnici hotela “Avala” i “Bjanka” koji posluju u okviru kompanije «Beppler&Jacobson Montenegro», i tom prilikom uručili donaciju za štićenike ove kotorske ustanove.
Zahjev bolnice je bio za donacijom u vidu robe, pa je ona i stigla u brzom roku i to su prije svega posteljine, čaršafi, šliferi, navlake, jastuci i bademantili itd.
Ispred Bolnice donaciju je primila glavna medicinska sestra Žana Kuč i mr Filip Mihailović, službenik za upravljanje ljudskim resursima i administrativnim poslovima.
“Naša bolnica je prepoznata od strane društveno odgovorne hotelske grupacije, gdje su nam namijenili značajnu robu koja je prijeko potrebna našim štićenicima. Ova saradnja kroz donaciju je jako bitna, gdje se javnosti ukazuje na bitnost i značaj društvene odgovornosti pravnih lica ali i pojedinaca. Mišljenja smo da se sva pravna lica, pored svojih redovnih aktivnosti, trebaju da usmjeravaju donacije posebno na ranjive društvene kategorije. Drago nam je da još uvijek postoji društvena odgovornost i empatija i hvala našim donatorima na divnoj donaciji”, kazao je prilikom prijema donacije Mihailović.
Ovim povodom je izvršni direktor kompanije «Beppler&Jacobson Montenegro», Nikola Kasalo izjavio da je prevashodni cilj bio što prije odgovoriti na potrebu kotorske bolnice a ali da se uputi i neka vrsta apela na solidarnost drugim privrednim društvima da, iako u vremenu otežanog poslovanja, ne zaborave na one kojima je baš sad ta pomoć i najpotrebnija.
