Prof. dr Miomir Abović u svom novom autorskom tekstu donosi objašnjenje, porijekla toponima brda i poluotoka Vrmac. Inače, jedan od najjačih hrvatskih i uopšte svjetskih lingvista akademik Ranko Matasović potvrdio nam je da je Abovićevo objašnjenje porijekla i smisla toponima Vrmac ispravno.

Tekst prenosimo integralno.

Ono najosnovnije što iz perspektive zemljopisa možemo reći o Vrmcu je sljedeće: u pitanju je brdo i poluotok u Boki Kotorskoj; nastavak je Lovćena i nalazi se između Kotorskog i Tivatskog zaliva. Poluotok Vrmac načinjen je od fliša podložnog eroziji, koji je kontrast obližnjem kraškom terenu. Budući da se sa Vrmca pruža veličanstven pogled na Boku Kotorsku- ali ne samo zbog toga nego i zbog mediteranskog podneblja i materijalnih ostatakâ državâ i civilizacijâ koje su Bokom dominirale u prošlosti- ovaj poluotok mjesto je koje ljudi doživljavaju kao prostor specifične ljepote.

Budući da je Vrmac sa zemljopisnog aspekta zapravo dio Lovćena, uputno je i u lingvističkom pogledu naziv ove planine posmatrati u suodnosu sa nazivom Lovćen. Zato ćemo se najprije ukratko osvrnuti na oronim (i horonim) Lovćen. Petar Skok, u drugom tomu svog „Etimologijskog rječnika hrvatskog ili srpskog jezika“, o oronimu Lovćen  piše:“Crnogorska planina (oronim) i ime kraja (horonim); ovamo ide mnogo sela kao Mâjstori, Koritnik, Čavori, Bostur, Njeguši itd., ukratko sav teritorij između Kotora, Budve i Cetinja, koji se naslanja na Boku, u koju ide i Budva, 1485. Planina Lovьtьenь, Lovckien (grafija Marina Boljice, Kotoranina). Brda u ovoj planini nose posebna imena: Gòlīš  brdo u Lovćenu, Kolòvir < caballariu drugo brdo u Lovćenu, Crkvine = Jezerski vrh u Lovćenu. Pridjev na –ьsk lôvćenskī. Deminutiv na –ьc > ac  Lovćenac, gen. –nca. Suglasnik ć je nastao od tj < kj. Prema tome pretpostavlja dvoglas ie < e: Lovkien > Lovtien < dalm.-rom. deminutiv na –cellus (varijanta –tellus u lactellus). Laucellae, potvrđeno 1171. laucelle (splitski toponim od dalm.-rom. lau “kamen, pietra”; ovo potvrđeno kod cara Konstantina polovinom 10. v.; pored lau postoji i dalm.-rom. varijanta lava, u pluralu Lave f pl., Dubrovačka rijeka, Lavi m pl. “današnje ime strmih hridi na kojima je sagrađen Dubrovnik; Palmotić, Kavanjin)”. Upor. u južnoj Francuskoj 1277. Launcello > danas Lincel, Linceu, Lainceu (Basses-Alpes). Dočetno – n od  Lovćen potječe od disimilacije tipa l – l > l – n (upor. lancun). Ovamo idu i internacionalne riječi lâva f „ono što vulkan izbacuje“, làvīna f „usov“ < lava, lavina. Dosada se tumačilo iz lat. apstraktuma labes f od labi. S obzirom na predhelensko λάας, λάς „kamen“ i na toponim Lavinium, eponim Λαυνα, lat. (sab.) Laverna, te prov. (a)lavanca, fr. avalanche, vjerojatno je da je Laucellae pred-ie. riječ“ (Skok 1972: 321). Skok, dakle, izvodi Lovćen od dalmatoromanskog *Laucellus, što je, po nama, (najvjerovatnije) tačna derivacija: ă iz sekvence lau  u opšteslavenskom i pra(južno)slavenskom dalo je ŏ, fonološki segment u prešao je u sonant v, c ispred vokala prednjeg reda e palataliziralo se i moglo je preći u ć, a n na kraju riječi zaista je moglo nastati u rezultatu disimilacije l → n. No, nama je ovdje manje bitno sâmo objašnjenje nastanka toponima  Lovćen. Mnogo je bitnije konstatovati nešto drugo: činjenicu da je naziv planine, čije je brdo Vrmac sastavni dio, u cijelosti (vulgarno)latinske provenijencije. To nam, na neki način, sugeriše i pravac u kome treba da usmjerimo naše istraživanje porijekla i smisla toponima Vrmac.

Pogledajmo sada što o toponimima sa inicijalnom sekvencom Vrm-, možemo (pro)naći u Rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika JAZU, koji, kad je u pitanju prostor štokavštine, najdetaljnije bilježi istorijsku leksičku građu. U svesku 89. ovog Rječnika nalazimo šest toponima sa inicijalnom glasovnom sekvencom vrm-: Vrm, Vrmac, Vrmbaje, Vrmča, Vrmoš i Vrmoša (Rječnik JAZU, svezak 89: 524). Vrm je mjesto u Hercegovini. Daničićev Rječnik bilježi da je u pitanju mjesto u blizini Trebinja, sa sljedećom potvrdom: Ako bi tko odь ļudi odь Beleke i odь Vrьma  i od Trebińa došalь u Dubrovnikь … Dubrovnik, 1471; Mon. serb. 347 i 349) (Rječnik JAZU, svezak 89: 524). Vrmbaje su selo u moravičkom srezu užičkog okruga u Srbiji; broj i rod ove imenice nije potvrđen (isto: 524). Vrmča je, pak, selo u banjskom srezu timočkog okruga u Srbiji (isto: 524). Vrmoš je selo i planina (ne navodi se gdje), a Vrmoša se navodi kao rijeka, selo i kraj:“U rječniku Vukovu s naznač. akc. (rijeka, koja teče iz Koma, i kad se sastane s Perućicom u Hasu, odande se zove Lim) i u Daničićevu (rijeka i selo: selu je Gričarevu manastira Dečana išla međa „zь Gusinomь nizь Vrьmošu“. Mon. serb. 95. Selo je Vrmošu dao kraļ Stefan Dečanski Dečanima, 97). Vrmoša, reka i predeo. (Kuči u Crnoj Gori)“ (isto: 524). Iz navedenog rječničkog opisa razvidno je da su toponimi sa inicijalnom fonološkom sekvencom Vrm- koncentrisani na istoku štokavske teritorije. Prije dolaska Slovena na prostor Balkana, ovaj dio današnjeg štokavskog govornog područja- i štokavština uopšte- bio je prostor upotrebe (vulgarno)latinskog jezika.“Prije svega naučno je utvrđeno da se svi južni Sloveni šire od 5 vijeka dalje prvo na latinskom dijelu Balkana, a onda na grčkom. Pokojni je Jireček povukao crtu koja je u doba doseljenja Slovena dijelila latinski dio Balkana od grčkoga. Učinivši male ispravke na Jirečekovoj krivulji, može se reći da je išla granica između oba dijela Balkana sjeverno od Valone, nešto južnije od Skoplja, pa ništa zapadnije od Sofije i dalje Hemusom prema Crnom Moru (…) Za romanista je kao i za slavista od velike važnosti saznanje da su južni Sloveni apsorbirali čitavu nekadašnju latinsku teritoriju Balkana i da su došli na Balkan još u vrijeme dok se je ovdje govorio balkanski vulgarni latinitet. O ovom saznanju mora svako ko se bavi bilo kojom nacionalnom naukom južnih Slovena da vodi računa“ (Skok 1940: 4). Spoznaja da se štokavština- pa time i istočn(ij)a štokavština- ukorijenila i razvijala na terenu na kojem se prije dolaska Slavena govorio (vulgarno)latinski jezik veoma je značajna za rješavanje postanka i smisla toponima Vrmac. Jer: inicijalnu fonološku sekvencu, preciznije korijen vrm-, ne možemo pronaći ni u etimološkim rječnicima južoslovenskih jezika ni u etimološkim rječnicima slovenskih jezika uopšte. To nas upućuje da porijeklo i smisao tog korijena moramo (po)tražiti u (vulgarno)latinskom jeziku. Nakon temeljnog istraživanja i detaljne pretrage relevantne literature otkrili smo moguće i veoma vjerovatno rješenje porijekla i smisla toponima Vrmac. Naime, na osnovu zemljopisnog opisa toponima Vrmoša u Rječniku JAZU, pretpostavili smo da ćemo o porijeklu i smislu tog toponima- koji je za nas bitan jer ima isti korijen kao i toponim Vrmac– saznati nešto više iz monografije Toponimija Banjske hrisovulje  Aleksandra Lome. Zašto smo se fokusirali baš na Toponimiju Banjske hrisovulje? Zato što „osim kvaliteta i kvantiteta toponomastičke građe koju pruža, BH se preporučuje kao polazište za jedan budući produbljen i sveobuhvatan opis starosrpske toponimije i iz geografskih razloga. Od tri velike hrisovulje, ona otvara najširi uvid u topografiju jezgrenih srpskih zemalja prednemanjićkog doba. Rasuti od Save do južnog Primorja i Skadarskog jezera, od Pešteri do izvora Lima, od Laba do istočne Hercegovine, svetostefanski i sa njima povezani posedi omeđuju veći deo prostora prednemanjićke Srbije, dok težište zaokruženijeg dečanskog vlastelinstva leži južnije, te je ono zahvatilo i neke oblasti koje su tek naknadno, pod prvim Nemanjićima, prvi put ušle u sastav srpske države, a svetoarhanđelsko vlastelinstvo se najvećim delom prostiralo upravo na takvom zemljištu, što se vidi i iz njegove toponimije, u kojoj, pored preovlađujućih starosrpskih srećemo pojedinačne istočnojužnoslovenske crte (imena sa št, žd < *tj, *dj kao u bugarskom, a < ǫ kao u makedonskom, isl.)” (Loma 2013: 16). I zaista: u Toponimiji Banjske hrisovulje  nalazimo (moguće) objašnjenje porijekla i smisla toponima Vrmoš, koji sadrži  isti korijen kao Vrmac:“Vṛmoš m. ili f. (?): низь врьмошь acc. 34r, Врмоша f.: ѡд врьмоше gen. 43v. U odgovarajućim pasusima DH prema 34r низь врьмошь stoji низь врьмошѹ (I 237, II, 43), osim toga se u dvema dečanskim hrisovuljama beleži nom. Село врьмошаа I 237 , ali Село врьмошь II 43, u svim trima loc. ѹ врьмоши  (I 283, II 60, III 2769), koji je indistinktivan za dilemu da li je u pitanju ženska a– ili i– ili muška jo– osnova), u trećoj i dat. мегѥ врьмоши III 2769, gde nominativ može biti i Vrmoša i Vrmoš f., samo ne Vrmoš m. Danas Vrmoša, selo, reka, izvorni krak Limov i predeo oko nje u Albaniji, alb. Vërmoshë (…) Kako toponimija toga kraja pokazuje romanske tragove srednjovekovnih „Vlaha Sremljana“ kao Altin i Valbona < Vallis Bona, i ovde se može predložiti romanska etimologija, od lat. prideva  formosus „lep“ > rum.  frumos. Ako se pretpostavi opisno nazvanje tipa *(vallis) Formosa „lepi do“, razvoj s > š išao bi na račun albanskog jezika, pa bi se i kolebanje između Vrmoš i Vrmoša  dalo objasniti smenjivanjem albanskog neodređenog i određenog lika Vërmoshë i Vërmosha. Ako se pak uzme u obzir činjenica da je onomastika Vrmoše u DH i obližnjeg katuna Smudirozi u BH izrazito slovenska (…) posredi bi moglo biti i slov. obrazovanje od iste romanske osnove, j- posesiv od LI  Formosus (tako se, izm. ost., zvao papski legat na dvoru bugarskog cara Borisa 866-867. i potonji papa 891-896) > slov. Vrmos, odatle pridev Vrmoš u muškom rodu prema dol, Vrmoša u ženskom prema рҍка (…)“ (Loma 2013: 51-52). Nama je, naravno- kad je ovaj citat u pitanju- bitno objašnjenje porijekla korijena vrm-. Interpretacija A. Lome, po našem mišljenju, mogla bi se prihvatiti kao vjerodostojna. Prije svega, moramo pretpostaviti da je kod  formosus došlo do dvostrukog skraćenja osnove: prvo, po zakonima praslovenske fonologije- tj. zbog djelovanja zakona otvorenog sloga- finalno – s je otpalo, a kratko ǔ > ъ. Na taj način dobili bismo oblik *formosъ. Kad bismo na ovaj oblik dodali sufiks –ьcь, dobili bismo toponim u formi *Formosьcь (ili, poslije izvršenih svih glasovnih procesa, *Vrmosac). Pošto danas nemamo toponim *Vrmosac, nego toponim Vrmac, moramo pretpostaviti još jedno skraćenje prvobitne osnove: ovog puta ispao je slog –os- tako da se osnova svela na glasovnu sekvencu  form-. Početno (vulgarno)latinsko (i grčko) f prelazilo je u pra(južno)slovenskom primarno u p (lat. Flanōna > hrv. Plomin, lat. delphinus > hrv. dupin), ali i u hw/hß, npr. grč. Φίλιππος > starosrpski  Xvilip, grč. Φάρος > hrv. Hvar (Holzer 2011: 33). Analogijom sa navedenim primjerima možemo prepostaviti da je i početno f–  u  form– prešlo u hv-, a onda, u nekoj narednoj fazi- budući da je velarni okluziv h sam po sebi bio sklon gubljenju iz artikulacije- u v. Kad je u pitanju vokalno ṛ, tu moramo pretpostaviti sljedeći razvitak: u najstarijim posuđenicama iz romanskoga kratko romansko ŏ supstituisano je slavenskim kratkim ǔ (Holzer 2011: 35). To kratko ǔ zatim je dalo tvrdi poluglasnik, a u sekvenci ъr slogotvornost se prenijela na sonant: sonant je postao nosilac sloga.“Praslavenski r i l pored kojih je stajao poluglas ь ili ъ postali su u južnoslavenskim jezicima i u srednjoslovačkim dijalektima slogotvorni, prema sljedećoj formuli:

rъ                                                           lъ

rь      }  r                                                lь    }  l

ъr                                                           ъl

ьr                                                           ьl

(Matasović 2008: 154)

Možemo navesti i jedan indirektni, posredni dokaz u prilog tezi da je u podlozi  korijena vrm– (vulgarno)latinski  pridjev formosus. Naime, autorke udžbenika „Введение в романскую филологию“- u okviru potpoglavlja o uzrocima leksičkih izmjena poglavlja o romanskoj leksici- navode da su čuvanje ili izmjena odnosa između označitelja i označenog, kao i pojava novih leksičkih jedinica koje denotiraju nove pojmove, uslovljeni dvama vrstama faktora: a) vanjskim, sociolingvističkim faktorima; b) unutarjezičnim faktorima. U sociolingvističke faktore svrstavaju: 1. kontakte sa inojezičnim narodima; 2. političke, socijalno-ekonomske i kulturne promjene u eposi poznog Rimskog Carstva i ranog srednjovjekovlja. Kad je u pitanju drugonavedena podvrsta sociolingvističkih faktora, autorke pomenutog udžbenika navode da je jedan od njenih tipova „ponovno procjenjivanje kulturnih vrijednosti (inverzija prestiža), vezano sa rasprostiranjem hrišćanstva. Zatim navode sljedeću informaciju značajnu za naše istraživanje:“Запрещение читать и изучать классических латинских авторов и ориентация христианских проповедников на язык простонародья приводит к полному исчезновению из языка латинских слов „высокого стиля“, не употреблявшихся в разговорной речи, например, pulcher „красивый“ заменилось полностью своими разговорными синонимами bellus > ит. bello, фр. bel (beau) и formosus > исп. hermoso, рум. frumos; interficere ‘убивать’ заменилось на occidere > ит. uccidere, рум. a ucide и mactare > исп. matar; ferre „нести“ на portare, cruor ‘кровь’ на sanguis и т. п“ (Алисова, Репина, Таривердиева 2007: 400-401). U mom prevodu:“Zabrana da se čitaju i izučavaju klasični latinski autori i orijentacija kršćanskih propovjednika na jezik običnog naroda dovode do potpunog nestajanja iz jezika latinskih riječi „visokog stila“, koje se nisu upotrebljavale u govornom jeziku. Npr. pulcher „lijep“ u potpunosti je zamijenjeno svojim razgovornim sinonimima bellus > italijansko bello, francusko bel (beau) i formosus > špansko hermoso, rumunsko frumos; interficere „ubijati“ zamijenjeno je sa occidere > italijansko uccidere, rumunsko a uccide i sa mactare > špansko matar; ferre „nositi“ na portare, cruor sa sanguis itd.“. Pridjev formosus (-a, –um) bio je, dakle, imanentan razgovornom (vulgarno)latinskom jeziku, jeziku tzv. prostog puka. Dodatni dokaz da je vrm– zaista moglo nastati od formosus– dvostrukim skraćenjem osnove kod ovog vulgarnolatinskog pridjeva- pruža nam ugledni hrvatski romanist Pavao Tekavčić. U poglavlju svoje knjige Uvod u vulgarni latinitet– poglavlju o geografskoj distribuciji leksika na području Romanije, tj. geografskoj raširenosti riječi u Romaniji- on tvrdi da se centralna Romanija (italijanski, francuski, provansalski) u leksičkom smislu manje-više jasno suprotstavlja lateralnim areama (Iberoromanija, rumunski) (Tekavčić 1970: 212). Ono što je bitno za naše istraživanje je- što u funkciji (jednog od) primjera za navedenu tvrdnju- Tekavčić navodi i slučaj pridjeva  formosus, koji je leksička karakteristika lateralnih area Romanije: formosus > rum. frumos, katal. formos, šp. hermoso, port. formoso u opoziciji prema bellus > velj. bial, ital. bello, eng. bal, franc. beau, prov. bel” (Tekavčić 1970: 212). „Riječi lateralnih area“, navodi još Tekavčić, “predstavljaju redovito stariju fazu u odnosu na riječi centralne Romanije“ (isto: 213). Budući da je pridjev formosus, dakle, leksička značajka lateralnih oblasti Romanije- i da je od tog pridjeva nastao i rumunski pridjev frumos– to znači da je pomenuti pridjev bio rasprostranjen i u balkanskom (vulgarnom) latinitetu, te da je, eo ipso, stoga sasvim moguće da se isti nalazi u podlozi korijena vrm– i toponima Vrmac.

Da se sada vratimo glasovnom liku toponima Vrmac, tj. formalnom uobličenju istog. Poslije izvršenih pomenutih glasovnih promjena, u pra(južno)slavenskom obrazovao se korijen vrm-. Već ranije u tekstu- govoreći o prvom od dva skraćenja osnove kod pridjeva  formosus– pomenuo sam dodavanje sufiksa –ьcь na osnovu *formos-. Na sufiks –ьcь kod ovog toponima ukazuje i notarski zapis iz 1326. godine:”Pod brdom Vrmac notari su često bilježili lokalitet čiji zapis imamo iz 1326. godine: (…) locus sub monte Vermac prope Stalliuo” (Čulić 2009: 63). Valja nam se, dakle, pozabaviti prirodom i tvorbenim značenjem sufiksa –ьcь, koji- poslije prelaska poluglasnika u jakom položaju u vokal a– u savremenom B/CG/H/S jeziku ima glasovni lik –ac. Ovim sufiksom u staroslovenskom jeziku- koji, pak, vjerno zrcali stanje  posljednje faze zajedničkog jezika Slovena, praslovenskog jezika, a samim tim, makar u značajnoj mjeri, i jezik kojim su govorili (južni) Sloveni u vrijeme oformljenja toponima Vrmac– detaljno se, u njenoj monografiji o tvorbenoj morfemici u staroslovenskom jeziku, bavila ruska paleoslavistica V.S. Jefimova.”Славянский суффикс –ьс(ь)/-ьс(е)/-ьс(а), восходящий к сформировавшемуся еще в индоевропейском языке  суффиксу –ik- (…)“, kaže Jefimova, „в старославянском проявил себя как наиболее универсальная и полифункциональная словообразовательная морфема (Ефимова 2006: 69). U mom prevodu:“Slovenski sufiks –ьc(ь)/-ьc(e)/-ьc(a), koji potiče od- već u indoevropskom jeziku formiranog- sufiksa –ik- (…) u staroslovenskom (jeziku) ispoljio se kao najuniverzalniji i polifunkcionalni tvorbeni morfem“. U nastavku proučavanja sufiksa –ьcь (-ьca/-ьce) u staroslovenskom jeziku, V.S. Jefimova najprije razmatra funkcionisanje ovog sufiksa pri obrazovanju naziva neživih predmeta i životinja, što je za nas- s obzirom na to da (i) Vrmac spada u nežive entitete- veoma bitno. Ona najprije navodi da je „ (…) oбразование неодушевевленных существительных- исключительно отыменное“ (Ефимова 2006: 70). U mom prevodu:“Obrazovanje neživih imenica isključivo je odimensko“. Nakon detaljnog razmatranja naziva neživih imenica i životinja izvedenih sufiksom –ьcь (-ьca, -ьce) u staroslovenskom jeziku Jefimova dolazi do sljedećeg zaključka:“Все же в целом на основе анализа вышеприведенного материала можно сделать вывод, что в системе старославянского языка основным значением суффикса –ьc(ь)/-ьc(e)/-ьc(a) как при образовании неодушевленных существительных, так и при образовании наименований животных было значение модификационное“ (Ефимова 2006: 73). U mom prevodu:“Ipak, sve u svemu, na osnovu analize gore navedenog materijala moguće je zaključiti da je u sistemu staroslovenskog jezika osnovno značenje sufiksa –ьc(ь)/-ьc(e)/-ь(ca)- kako pri obrazovanju neživih imenica, tako i pri obrazovanju naziva za životinje- bilo modifikaciono značenje“. Na unekoliko sličan način Ivan Klajn karakteriše tvorbeno značenje i funkcije sufiksa –ac u savremenom B/CG/H/S jeziku:“Ovo je ( –ac; dodatak je moj, M.A.) sufiks sa izuzetno velikim brojem izvedenica, produktivan sa imeničkim i pridevskim osnovama, u nešto manjoj meri sa glagolskim, a u nekoliko reči i s brojnim. Ima opšte relaciono značenje, koje se kod imeničkih osnova ispoljava u vidu bilo kakve veze s pojmom u osnovi, kod pridevskih reči znači nosioca osobine označene pridevom, a kod glagolskih nomen agentis ili nomen actionis (…) Izvedenice od pridevskih osnova takođe su veoma brojne, ali su semantički znatno homogenije, jer se skoro sve mogu izraziti formulom ‘onaj koji ima osobinu označenu pridevom’ (Klajn 2003: 51-53). Na osnovu navedenog, možemo zaključiti sljedeće: sufiks –ьcь modifikuje pridjevsku osnovu vrm– tako da izvedenica od te osnove ima načelno značenje „ono što ima osobinu označenu datim pridjevom“. A pošto pridjev formosus, –a, –um  znači „lijepog oblika, lijep“ (Oxford Latin Dictionary 1968: 724), naziv Vrmac možemo smisaono parafrazirati kao „Lijepi, Ljepotan, Lijepo Brdo“. Za razliku od oronima  Lovćen, koji je, kako smo vidjeli, u cijelosti- dakle, i kad je u pitanju korijen, i kad je u pitanju sufiks- u svojoj osnovi vulgarnolatinski leksem, kod Vrmca (naravno, u svjetlu naše teorije) imamo simbiozu (modificiranog) vulgarnolatinskog korijena i slovenskog sufiksa.

Možemo navesti još jedan dokaz u prilog tačnosti naše hipoteze o porijeklu toponima Vrmac od dvostruko skraćene osnove latinskog pridjeva  formosus (-a, -um) na koju je dodat sufiks –ьcь (koji će kasnije preći u –ac). V.S. Jefimova u ovdje već citiranoj njenoj monografiji, govoreći o nazivima lica u staroslovenskom jeziku izvedenih sufiksom –ьcь od pridjevskih osnova, kaže da su u staroslovenskom jeziku postojali nazivi lica sa sufiksom –ьcь uporedo sa supstantivnom upotrebom ishodnih pridjeva sa istim značenjem, npr. hromъ, ali istovremeno i hromьcь, slěpъ, ali istovremeno i slěpьcь, starь, ali istovremeno i starьcь itd. (Ефимова 2006: 76). Za imenice izvedene sufiksom –ьcь od adjektivnih osnova bitno je da se- kao kao njihova polazna osnova- javljaju supstantivno upotrebljeni pridjevi (naglašavanje je moje, M.A.), koji su u staroslovenskom jeziku besufiksalni.“Поскольку последние (besufiksalni pridjevi; dodatak je moj, M.A.)“, kaže Jefimova,“были более употребительны в старославянском языке и восходят, видимо, к наименованиям лица по существенному признаку в епоху, когда различие между прилагательным и существительным было минимальным (…), словообразовательное значение у данных существительных, оформленных с суффиксом –ьcь- также как и у описанных выше существительных с суффиксом -ik(ъ), тождественных по значению исходным субстантивно употребляемым прилагательным- следует признать „нулевым““ (Ефимова 2006: 76-77). U mom prevodu:“Pošto su se posljednji (tj. besufiksalni pridjevi) u staroslovenskom jeziku upotrebljavali više (češće) i, po svoj prilici, potiču od nominiranja lica po bitnom obilježju- u eposi u kojoj je razlika između pridjeva i imenice bila minimalna- tvorbeno značenje kod datih imenica, oformljenih sufiksom –ьcь- kao i kod više opisanih imenica sa sufiksom –ik(ъ), istovetnih po značenju ishodnim supstantivno upotrebljavanim pridjevima- treba smatrati „nultim“. Opisani strukturno-semantički odnos supstantiviziranih pridjeva, sa jedne strane, i imenica istovetnog značenja izvedenih od tih pridjeva sufiksom –ьcь, sa druge, ima značajnu eksplanativnu moć i kad je u pitanju objašnjenje porijekla i smisla toponima Vrmac. Naime, sa sigurnošću- budući da imamo rječničku potvrdu u vidu naziva sela Vrm kod Trebinja- možemo pretpostaviti da je u staroj štokavštini postojala supstantivizirana adjektivna osnova sa smislom istim kao što je smisao toponima Vrmac: „lijepi“, „nešto lijepo“. Sufiks –ьcь dodan na supstantiviziranu adjektivnu osnovu Vrm-, kako to ispravno primjećuje Jefimova, ima nulto (tvorbeno) značenje; njegova funkcija, dakle, iscrpljuje se u naglašavanju supstantivnosti i supstantivnog karaktera izvedenice u odnosu na njenu adjektivnu polaznu osnovu.

Rezimirajući, možemo reći da porijeklo i smisao toponima Vrmac nisu tako očiti kao što se, možda, to čini na prvi pogled. Smatramo da smo taj problem ipak riješili na adekvatan način; prije svega zbog podudarnosti smisaonog i formalnog aspekta kod predloženog rješenja. (Vulgarno)latinski pridjev formosus (-a, -um) zaista je- na način na koji smo to opisali- mogao dati korijen vrm– u našem jeziku. Sa druge strane, Vrmac nesumnjivo jeste izuzetno lijep lokalitet, te stoga ne čudi izbor (supstantiviziranog, a onda i „pojačanog“ sufiksom –ьcь) pridjeva formosus „lijep“ za nominiranje tog bokeljskog brda. Mogli bismo otići i korak dalje pa pretpostaviti da su predslovenski stanovnici ovog područja možda doživljavali Vrmac i kao neku vrstu živog bića- kao neki njima dragi, oduhovljeni entitet. No, to se već ne može naučno dokaz(iv)ati, a ono što se ne može dokaz(iv)ati strogo naučnim metodama, ne može biti ni predmet ovog rada.

LITERATURA

1. Алисова, Т.Б.; Репина, Т.А.; Таривердиева, М.А. 2007. Введение в романскую филологию. Москва: Высшая школа

2. Čulić, Gracijela. 2009. Ime- znak života. Kotor: Pomorski muzej Crne Gore

3. Ефимова, В.С. 2006. Старославянская словообразовательная морфемика. Москва: Российская академия наук, Институт славяноведения

4. Holzer, Georg. 2011. Glasovni razvoj hrvatskoga jezika. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

5. Klajn, Ivan. 2003. Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku II. Beograd, Novi Sad: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Institut za srpski jezik SANU, Matica srpska

6. Loma, Aleksandar. 2013. Toponimija Banjske hrisovulje. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti

7. Matasović, Ranko. 2008. Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska

8. Oxford Latin Dictionary. 1968. Oxford: Clarendon Press

9. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, svezak 89. 1974. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti

10. Skok, Petar. 1972. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, vol. II. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti

11. Skok, Petar. 1940. Osnovi romanske lingvistike, vol I. Zagreb: Izdanje naklade školskih knjiga i tiskanica Banovine Hrvatske

12. Tekavčić, Pavao. 1970. Uvod u vulgarni latinitet. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu