Risan - Veče kapetanskih poortodica Ivelić i Đurković

1 od 20

Pod vedrim nebom, u posebnom ambijentu ispred razrušene i zapuštene, jedine barokne palate u Risnu sagrađene u 18.vijeku, palate Ivelić, u petak je održano Veče posvećeno znamenitim kapetanskim porodicama  Ivelić i Đurković  iz Risna.

„Ovom prilikom želimo podsjetiti na sve one koji su ostavili neizbrisivi trag u pomorskoj prošlosti Risna, grofove, kapetane i književnike. Njihovi zapisi u vidu brodskih dnevnika svjedoče o dostignućima ali i o nesebičnoj ljubavi prema rodnom kraju. Naš cilj je, iako pod vedrim nebom, da ovakvim događajima ponudimo drugačiji program. Risan nije grad bez kulture i kulturnih navika jer ovdje žive ljudi koji baštine, stvaraju i poštuju kulturno nasljeđe i identitet. Voljela bih da palata Ivelić koja je predata Varšavskom univerzitetu na renoviranje i korišćenje, bude uskoro u novom ruhu u kome će biti Međunarodni arheološki istraživački centar“- kazala je između ostalog, otvarajući veče prof. Marina Dulović u ime organizatora MZ Risan.

Branislav Kordić,  kapetan  duge plovidbe, u svom uvodnom izlaganju, podsjetio je na razvoj pomorstva Risna.

Kada pričamo o pomorstvu u Risnu treba napomenuti da ga možemo podijeliti na nekoliko perioda. Ono je imalo značajnu ulogu u antičko-ilirskom, ilirsko-grčkom i rimskom dobu,a nije se razvijalo tokom turske dominacije (1482 – 1684 godine) jer Turska nije favorizovala ovaj vid djelatnosti primorskih mjesta.

Zato su se tek krajem XVII vjeka otvorile mogućnosti da se Risan opet okrene moru i životu na njemu. To su učinili prvo trgovci, jer su Rišnjani prvenstveno bili trgovci, postajući sve više pomorci i brodovlasnici, kao što su : Ivelići, Đurkovići, Bjeladinovići, Ćukovići, Ćelovići, Vlastelinovići i dr.

Može se reći da je ovdje trgovina bila faktor koji je doprinosio razvoju pomorstva.

Krajem XVII ( 1684 ) i pocetkom XVIII ( 1797 ) vijeka Rišnjani su se počeli isticati svojim podvizima na moru u pomorskim bitkama na strani Mletaka, a pri kraju toga vijeka sve više u korist Rusa. Jedan od prvih je načelnik risanske opštine Simeon Ivelić, kao zapovjednik domaćih odreda pomoraca, u Morejskom (1684-1699) i Mletačko-Turskom ratu (1714-1718).

Dolazeći ovdje ispred prekrasnog porušenog palaca Ivelića, prošli ste jedinstvenom ulicom Gabela koja pripada starom jezgru grada, čiji najstariji objekti potiču iz perioda baroka (XVII-XVIII vijeka)- podsjetio je u svom izlaganju kapetan Branislav Kordić.

„Ivelići su poznаtа stаrа plemićkа porodicа iz Risnа, porijeklom iz Hercegovine. U Risаn su se doselili krаjem XVII vijekа, poslije 1687. godine. Plodnа djelаtnost Ivelićа kаo vojskovođа i diplomаtа spаdа između 1770-1840. godine. Prvi među njimа, Simo-Simeon (Simon), početkom XVIII vijekа bio je u službi Mlečаnа i imаo je mletаčku plemićku titulu “konte” i bio je nаčelnik Opštine risаnske (Comunitata di Risano).

Protoprozviter risаnski Konstаntin Ivelić je bio sin pomenutog Simа (Simeonа, Simonа), а on je imаo četiri sinа Jovаnа, Mаrkа, Simeonа i Ivelju, Mаrko Konstаntinа, а Jovаn, Petrа.

Mаrko, Simeon, Iveljа, Konstаntin i Petаr su bili pet generаlа Ivelićа u ruskoj аrmiji. Ovа plemićkа kućа je dаlа pomorske kаpetаne, nаčelnike risаnske opštine, sveštenike, generаle, senаtore i diplomаte. Zа zаsluge su dobili i mletаčko i rusko plemstvo.”

Sa posebnim zаdovoljstvom kapetan Kordić je pričao o kаpetаnu duge plovidbe Vlаdimiru Vlаdu Iveliću.

Kapetan Vladimir Vlado Ivelić (1855 – 1940) je posljednji muški izdanak porodice Ivelić. Pripadao je plejadi najboljih i najistaknutijih bokeljskih pomoraca koji su pomorsku slavu svoga rodnog kraja pronijeli svim svjetskim morima i okeanima. Pedeset godina je proveo na moru, najvećim dijelom ploveći na jedrenjacima, pokazavši zavidno stručno znanje, vještinu, čvrstinu i neustrašivost pomorca.

Osnovno i prvo stručno obrazovanje dobio je u Risnu, Prčanju i Trstu. Godine 1869., kao četrnaestogodišnjak, ukrcao se na jedrenjak “SLAVA”, a iskrcao se poslije pedeset godina teškog pomorskog života, sa parabroda “GRAC” 1919. godine.

Svoj bogati život na moru opisao je u divnoj knjizi “Uspomene iz pomorskog života” (1933), koja danas predstavlja pravi raritet.

U uvodnom izlaganju svoje knjige kapetan Vlado piše o danima svoje mornarske prakse.

„Za osam godina moga prvog mornarskog života, dok sam postao časnikom, živio sam sa svojim drugovima pod provom i ležao na ranču, često puta mokar i na mokroj postelji, a katkada i čista odjeća, u koju bih se preobukao, bijaše vlažna. Bilo je slučajeva da s rđavim vremenima za nekoliko dana ne bismo mogli ni uljesti pod našu provu. Morao bi se pokriti tambuć s daskama i zabiti dobrim čavlima jer bi se preko njega talasi bacali kada bi brod s provom pod more ronio. Dokle god bi nevrijeme trajalo, nije bilo spavanja ni zaklona, već smo morali stajati u inceradi, mokri i gladni, pošto za takvih dana nije ni kuhinja mogla da funkcioniše.”

Ipak, za mnoge kapetane to su bila najljepša sjećanja iz pomorske prakse.

Dužnosti kapetana na brodu bile su mnogostruke, jer je kad ustreba bio i sveštenik, ljekar, sudija, diplomata, neustrašivi ratnik – kazao je kapetan duge plovidbe Branislav Kordić.

O kapetanskoj porodici Đurković, njenim vezama sa Rusijom govorio je prof. dr Siniša Jelušić, koji je rođen u Risnu.

„U studiji Lazara Drobnjakovića „O poznatim rišnjanskim porodicama“ nalazi se podatak da je  među najstarijim Đurkovićima, Marka i Bogdana 29.juna 1804. njihov rođak i grof, Marko Ivelić, smjestio i ispratio za Odesu. Početkom 19. vijeka uspostavlja se veza između Risna Boke, Odese, dakle Rusije. Duh odnosa porodice Đurković, kroz sve članove prožima ukupan odnos između Crne Gore i Rusije.

Gotovo svi Đurkovići su bili pomorci. Najznačajniji su bili Marko Vasov Đurković, Jovo Androv Đurković i braća Andro i Slavomir Đurković.

Slavomir Đurković je bio veoma zaslužan bokeljski pomorac, ađutant Knjaza Nikole, diplomata, ruski oficir i u Ruskom Turskom ratu komanduje kao pukovnik ruskom fregatom u vodama Crnog Mora, te se za njega pominju počeci crnogorskog pomorstva. Ruska vlada decembra 1890 je Crnoj Gori poklonila parabrod „Jaroslav“ čiji je prvi komandat bio Andro Đurković, koji je rođen u Odesi na brodu „Albano“. Andra je imao široko umjetničko obrazovanje, bio je putopisac a interesovalo ga je slikarstvo i mao je jako izraženi književni dar.

Ono što je karakteristično za njega ne piše klasične pomorske dnevnike, već na poseban način piše priče koje imaju posebnu dimenziju, instistira na hrišćanstvo, religiju, da nikada, kada dobro djelo učinite poslije toga ne treba da se pominjete, to je veličina hrišćanskog altruizma gdje vaš ego treba potirati, kazao je između ostalog prof. dr. Siniša Jelušić.

O poetici kapetana Vlada Ivelića govorila je profesor Marina Dulović.

„U želji da zapiše što više Vladova poezija predstavlja realnu sliku stvarnih događaja i života na moru, plovide, putovanja, razmišljanja odslikavajući njegov suptilan karakter, humaniste i rodoljuba. Pisao je na ćirilicii italijanskome, opisi vremenskih prilika, propasti brodova na jedra i osvajanje parabroda.

Čitajući zapise Vlada Ivelića dobija se jasna slika oblika i boje mora strahova i nadanja“ – kazala je Dulović.

U muzičkom dijelu programa na violončelu nastupila je Ana Dulović, dok je stihove pjesama kapetana Vlada Ivelića čitao pjesnik Pavle Popović.

Ambijent je bio ukrašen izložbom slika na temu Boke i pomorstva slikara iz Risna Nikole Samardžića.