Povodom blagdana Gospe od Zdravlja, 21. novembra, koji se posebno poštuje u Boki Kotorskoj, kako kod katolika tako i kod pravoslavnih vjernika, podsjećamo da je crkva Gospa od Zdravlja u svijesti građana Kotora nekada a i danas bila i ostala izuzetno važna i jedna je vrsta hodočasničke crkve koja je dio kolektivne svijesti cijelog Kotora i Bokokotorskoga zaliva.

Inače, kult Gospe od Zdravlja je vezan za bolest kuge koja je vladala u srednjem vijeku, koja je pokosila ogroman broj ljudi, devastirala ekonomiju… Tada je Venecija zamolila za pomoć Bogorodicu. Kada se kuga zaustavila senat je odlučio da se Bogorodici Blaženoj Djevici Mariji koja je Veneciju izvukla od te strahote podigne crkva na kanalu Grande koja je nazvana Santa Maria della Salute, dakle Gospa od Zdravlja koja je spasila Veneciju.

Kult se proširo na cijelu Dalmaciju, jedna od najljepših crkava Gospe od Zdravlja je u Zadru, u kojoj je u XVIII stoljeću oltar podigao Andrija Zmajević koji je bio iz Perasta. Crkve Gospe od Zdravlja postoje u Splitu, Dubrovniku, Kotoru.

Iz knjige “Zapisi sa muljanske rive u sjećanjima Ilka Marovića i poeziji Gracije Gaša Marovića” donosimo priču o koleri u malom mjestu Muo i zapis kako “21. novembra 1885. kada se vidjelo da je kolera pobijeđena kotorske gradske i crkvene vlasti organizuju procesiju sa slikom Gospe od Zdravlja koja se nosila od istoimene crkve kroz čitav grad do katedrale Sv. Tripuna”.

KOLERA NA MULU

U XIX stoljeću harala je epidemija kolere u Dalmaciji u četiri navrata, i to 1836, 1849, 1855 i 1886. godine.

U knjizi “Il cholera morbus “ štampanoj  1856.god. dr. Antonio de Cerineo kaže, kolera se uvijek širila iz Trsta u Dalmaciju a zatim u Boku.

Prije XIX stoljeća kolera nije bila poznata u Evropi. Službene novine tadašnje Dalmacije “Glasnik Dalmatinski” i “Osservatore dalmato” od 1855 god. Navode da je kolera unesena u Evropu 1823.god. preko prijevora Kavkaza u Astrahanj na ušću Volge.

Inače kolera se prvi put spominje u Bibliji, u dijelu Starog Zavjeta na dva mjesta u”Eksezijastiku” (“Propovjedniku”). Tu se ona opisuje kao posljedica neumjerenosti ( pretjerano uživanje u hrani, žderanje ).

Ovdje je cilj opisati epidemiju kolere koja je opustošila stanovništvo Boke kotorske 1855.godine, a koja je veoma malo poznata. Mišljenje je da je kolera prelazila u Dalmaciju uvijek iz Trsta i da su mjesta uz more bila prva izložena dodiru sa zaraznim bolestima.

Prema podacima primarijusa dr. Desanke Barić, kolera je u Boki poćela da se širi sa Mula, kada je pomorac Marko Luković  jula mjeseca 1855.god. doplovio svojim jedrenjakom sa dva jarbola, oba s kružnim jedrima, tipa “Brick” iz Trsta na Muo, i doveo jednog mornara koji je donio zarazu. Dvanaest dana po dolasku ovog mornara, upozorila ga je žena da im je sin kao pomorac spreman da ide na putovanje. Tada je mornar otvorio škrinju koju je donio s putovanja, a u škrinji se nalazila zaražena odjeća.  U dodiru sa tom robom oboljela je od kolere žena i dvoje djece i  sve troje je umrlo. Prema matici umrlih 1855. god. na Mulu i matici rođenih, najvjerovatnije je to bila Katarina Luković, stara 61 god. domaćica, i njezina djeca Luka Luković, star 26 god. pomorac, i Đakomo Luković, 23 god. pomorac, obojica registrovani kao sinovi Andrije. Znaći da bi taj mornar, koji je donio zarazu mogao biti Andrija Luković, dok bi Marko bio vjerovatno njegov brat.

Od prve smrti 1855. pa do zadnjeg slučaja  12. oktobra, zapisane su u matici umrlih župnog ureda na Muo 33 osobe, bilo je umrlih iz skoro svih muljanskih porodica. Bilo ih je Jankovića, Lukovića, Marovića, Paskovića, Petovića, Vukičevića, Bonguarda, Riđanovića…

Umrli od kolere sahranjivani su istog dana, iznimno drugi dan zavisno o uri smrti. Svi su sahranjeni na istoj poljani nazvanoj “ mrtvi dolac “, pa bi bilo potrebno ako ništa a ono radi medicinsko istorijske vrijednosti, da se ova poljana sačuva kao spomenik, te da se ovo groblje ogradi i zaštiti od koriščenja u bilo koje svrhe. Ova poljana se nalazi otprilike na pola puta od mora do Crkve Sv. Kuzme i Damjana, pedesetak metara lijevo.

U Kotoru se bolest proširila 3. jula i trajala je do konca oktobra. Bilo je 221 oboljelih od čega je 66 umrlo. Uzaludno se nastojala sprovesti izolacija stanovništva jer je jedan liječnik svakog dana odlazio na Muo i vraćao se, pa je prenio zarazu. On je svaki dan dolazio u kontakt sa vlasnicom “Caffe Svizzero” u Kotoru i jednim oficirom, pa su oni oboljeli od kolere i umrli.

Epidemija je zahvatila i malo selo Špiljari iznad Kotora.

Jedna prosjakinja za vrijeme epidemije dobila je nešto robe od Muljana i čim se odjenula i došla kući u Kamenare umrla je, pa je tako epidemija prešla i u Herceg

Novi gdje je oboljelo nekoliko osoba.

Zbog kolere u primorju vlada iz Cetinja izdala je naredbu o prekidu svakog kontakta između Crne Gore i Boke, odnosno da se Crnogorci ne smiju družiti sa Dalmatincima, dok se ne vidi što će biti sa epidemijom. Nakon dva mjeseca ukinuta je zabrana silaženja Crnogoraca u Kotor na pazar. Na risanskoj strani zabrana je još ostala na snazi dok se ne ispita nije li ta pogibeljna bolest tamo sasvim iščezla.

I ovdje, kao i u ostalim mjestima gdje je harala epidemija, upućeni su liječnici, a stanovništvo je velikodušno učestvovalo u prikupljanju dobrovoljnih priloga za postradale od kolere. Tako je starješina Herceg Novog, Pavković u dva navrata, 25. septembra i 15. novembra poslao spiskove sa dobrovoljnim prilozima i novcem za siromašne koji su se razboljeli i za one koji su u epidemiji izgubili oca obitelji. Kap. Anton Đurović iz Prčanja dao je u tri navrata izvjesnu svotu novca za postradale od kolere dok  su ostali stanovnici Prčanja sakupili 56 forinti i 44 karantana za Muljane zahvaćene kolerom. Ovaj spisak stanovnika Prčanja potpisao je  načelnik Prčanjske opštine Verona, 13. oktobra 1855.godine. Još i u decembru čitamo popise dobrovoljnih priloga za one koji bi se od kolere razboljeli u Kotoru.

21. novembra, kada se vidjelo da je kolera pobijeđena kotorske gradske i crkvene vlasti organizuju procesiju sa slikom Gospe od Zdravlja koja se nosila od istoimene crkve kroz čitav grad do katedrale Sv. Tripuna.

Na završetku epidemije dodjeljivale su se nagrade i priznanja zasluženim pojedincima. U to vrijeme svojim radom oko bolesnika posebno su se istakli : dr. Tramontana Lorenzo liječnik, zatim Marko Benzon, Degguilli Petar, te pomoćni sakristan u pravoslavnoj crkvi Lazar Kardia koji je velikim žarom i pored svog sakristanskog posla, dvorio bolesnike, naroćito umiruće, čim bi umrli oblačio ih, stavljao u kovčeg, pomagao kod prijenosa u mrtvačnicu i vršio ukope.

Za don Forti Girolama napisane su mnoge pohvale zbog izuzetnog zalaganja oko bolesnika u svakoj potrebi. Zadivio je narod u brizi za bolesnike sela Špiljari, gdje je u brdovitom predjelu bilo teško pristupiti postradalima po kiši i vjetru.

Na kraju da napišem, podatke za ovo pisanje koristio sam iz “Saopćenja” koja je izdala:

Dr. med.univ.mr.dr.sc. Desanka Marija Stoša Pl. Barić Specijalist ftizeolog – pulmolog Prof. francuskog i talijanskog jezika i književnosti

/Ilko Marović/