Najveći crnogorski kvalitet i šansa je autentičnost, na kojoj treba graditi budući razvoj, ocijenio je predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja (CTU), Žarko Radulović i dodao da je potrebno učiniti biznis predvidivim.
On je na proslavi Turističke nove godine u Splendidu, u organizaciji CTU-a, kazao da na toj autentičnosti i različitosti moramo graditi naš razvoj.
„Mi smo na Mediteranu gdje je najveća konkurencija. Premijer liga gdje mi igramo i mi ovakvi kakvi smo idemo naprijed. Pitam se kako? Ostali smo bez masu konekcija i opet bitisemo, radimo“, rekao je Radulović.
On je kazao da smo mala zemlja sa svim problemima koje imamo, unikatna od Prokletija do Durmitora, ali da sve to zajedno čini interesantan turistički proizvod.
„Moramo da na toj autentičnosti gradimo naš razvoj. Nijedan gost u Crnu Goru nije došao zbog Splendida, moguće da su ljudi nekad dolazili zbog Svetog Stefana. Ta autentičnost daje Splendidu da bude Splendid, Avali da bude Avala, Budvanskoj rivijeri da bude Budvanska rivijera“, rekao je Radulović.
On je kazao da se priča da su bili spektakularni rezultati, ali da su turistički poslenici 24 mjeseca bitisali, a od toga 21 mjesec imali „debele“ gubitke.
„Bez pomoći smo preživjeli. Zadužili smo se, imovinu prodavali, imamo manje nego 2019. Nas čeka težak rad, moramo još bolje i više da radimo“, poručio je Radulović.
On je takođe zamolio Vladu da im ne pomaže, kao i da će sve oni sami.
„Vi samo treba da naš biznis učinite predvidivim, da nam ne dižete poreze u sred sezone i da nam najavite ako ćete da nas opteretitem kao i da nam povratite 40 avio-destinacija koje smo izgubili za dvije godine“, rekao je Radulović.
On tvrdi da su ove godine izgubili par stotina miliona EUR, jer nacionalna avio-kompanija radi nedovoljno.
„Treba da je vratimo na nivo 2019“, smatra Radulović.
Generalna direktorica direktorata za razvoјne politike Ministarstva ekonomskog razvoјa i turizma, Aleksandra Gardašević-Slavuljica, kazala јe da turizam nijesu samo cifre, već doživljaјi, emociјe i nova iskustva.
“Htјela sam u obraćanju da izbјegnem riјeč kovid, ali zbog kovida јe globalni turizam unazađen i mnoge destinaciјe kreću ispočetka i trebaće im godine da se oporave. Nikada u turizmu nećemo imati sliku i funkcionisanje kao priјe kovida, ali ne treba da žalimo za time”, rekla je Gardašević-Slavuljica.
Prema njenim riječima, turizam treba da izvedemo iz krize i da ga transformišemo.
“Treba da da destinaciјu učinimo poželjniјom i da visoko platežni gosti biraјu našu destinaciјu. U tom smislu i sprovodimo marketinške kampanje i to јe izazov pred koјim јe Crna Gora. Izazov da postanemo održiva turistička destinaciјa”, rekla je Gardašević-Slavuljica.
Crnu Goru, kako je ocijenila, treba da promovišemo kao unikatnu destinaciјu.
Ona je navela da јavno-privatno partnerstvo u turizmu treba da bude snažniјe.
“Država јe servis, a vi ste pokretač. Privatni sektor јe taј koјi diktira trendove i tako treba da bude i ubuduće. Zaјedno stvaraјmo turističku destinaciјu na koјoј će gosti boraviti duže i trošiti više”, poručila јe Gardašević-Slavuljica.
Vlada Crne Gore je na poslednjoj sjednici utvrdila Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o maslinarstvu i maslinovom ulju, kojim će se riješiti problemi stavljanja na tržište hemijski i organoleptički neocijenjenog i neoznačenog maslinovog ulja.
– Zakonom je propisano da svako maslinovo ulje koje se stavlja na tržište mora biti ocijenjeno i označeno u skladu sa standardima koji su definisani podzakonskim aktima – pojašnjeno je.
Izmjenama će se pojačati inspekcijske kontrole i postrožiti kaznene odredbe, a poljoprivredna inspekcija će dobiti veća ovlašćenja prilikom kontrole proizvoda na tržištu.
– Takođe, predloženim izmjenama se zabranjuje gradnja svih objekata u maslinjacima, čime će se zaustaviti nelegalna gradnja, koja je proteklih godina posebno intenzivirana u maslinadi Valdanos – saopšteno je.
Ulaskom u šengenski prostor Hrvatska je ušla u zonu slobodnog kretanja robe i ljudi u 27 zemalja članica. Podignute su rampe na granicama sa Slovenijom, Mađarskom i Italijom, dok na graničnim prelazima sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom na snazi ostaje stari režim prelaska, a kontrola spoljnih granica je pojačana. Takođe postoje i ograničenja stvari, vrijednosti i proizvoda koje možete nositi sa sobom kada ulazite u Hrvatsku iz zemalja koje nijesu u šengenskom prostoru.
U Hrvatsku iz Srbije, BiH, Crne Gore i ostalih zemalja koje nijesu članice EU i Šengena, ne smijete sa sobom nositi meso ni mliječne proizvode. Međutim, smijete da ponesete ograničenu količinu voća i povrća te jaja, proizvode od jaja i meda, piše Dnevnik.hr.
Preko granice možete prenijeti „druge proizvode životinjskog porijekla“ kao što su med, jaja, proizvodi od jaja, meso puževa, do dva kilograma po osobi.
Dopuštene su i ograničene količine ribe i ribljih proizvoda, tako jedna osoba može unijeti 20kg „svježih proizvoda ribarstva bez utrobe ili pripremljenih ili prerađenih proizvoda ribarstva“ ili jednu ribu po osobi.
Za biljne proizvode, što uključuje voće i povrće i bilje, potreban je fitosanitarni certifikat o zdravlju bilja, kojim se potvrđuje da proizvod nije zaražen određenim nametnicima.
Dozvoljeno je najviše dva kilograma mlijeka u prahu za bebe, hrane za bebe i posebne hrane koja se koristi zbog medicinskih razloga, kao i najviše dva kilograma hrane za kućne ljubimce.
Nosite li meso ili mliječne proizvode koje nijeste prijavili, oni će proizvodi biti zaplijenjeni i uništeni, a vi možete biti kažnjeni novčanom kaznom ili čak kazneno gonjeni.
Alkohol, duvan, gorivo, parfemi
Preko granice možete unijeti četiri litre vina i 16 litara piva te sveukupno jednu od ovih kategorija: jedan litar jakog pića s više od 22 odsto alkohola (npr. votka ili džin) ili jednu litru etilnog alkohola s 80 odsto alkohola ili dva litra „pojačanog“ vina (npr. šeri ili porto) ili pjenušavo vino.
Kod unosa duvana moguće je prenijeti 40 cigareta ili 20 cigarilosa ili 10 cigara ili 50 g duvana. Možete kombinovati bilo koje od tih proizvoda, ali ne smijete premašiti ukupnu dopuštenu količinu.
Možete nositi drugu vrijednu robu poput parfema, ali u maksimalnoj vrijednosti do 300 eura po putniku ili 430 eura po putniku koji putuje vazdušnim ili morskim putem.
Uz gorivo koje se nalazi u vašem rezervoaru, možete nositi najviše 10 litara goriva u gepeku. Ovo pravilo se primjenjuje na sve vrste motornih vozila.
Gotovina
Ukoliko preko granice mislite da ponesete više od 10.000 eura u gotovini morate ih prijaviti carinskim tijelima podnošenjem obrasca EU-a za prijavu gotovine. Ako to ne učinite ili je prijava neispravna ili nepotpuna, možete dobiti kaznu.
Bez ograničenja
Preko granice bez ograničenja i prijave idu sve vrste hljeba, kolača, keksa i termički obrađenih i trajnih pekarskih proizvoda. Mogu se prenijeti i čokolade i slatkiši, tjestenina i rezanci, takođe termički obrađeni i bez mesnih proizvoda, kao i koncentrati supe i poboljšivači ukusa.
Imajte na umu da carinska tijela na spoljnim granicama Šengena mogu sprovoditi pojedinačne provjere, kao i provjere prtljaga i vozila.
Uspjeli smo da sastavimo nešto što je nemoguće i hrabro. Na osnovu višegodišnjeg iskustva koje lično imam u ovakvim organizacijama, stvarno možemo da zaključimo da je ovo bila najuspješnija Nova godina do sada, kao i ulazak u jednu godinu za koju se svi nadamo da će biti drugačija od onih koje su za nama, kazala je portparolka Turističke opštine Budva (TO Budva) Tijana Kotarac, nakon završetka trodnevne novogodišnje manifestacije “Budi u Budvi“.
Da zadovoljstvo vlada i među hotelijerama, potvrdila je Kotarac, naglašavajući da ključ uspjeha ne vlada samo u dobroj organizaciji, već i energiji svih onih koji su se potrudili da Budva prethodnih dana bude prestižna turistička destinacija.
“Velika većina hotela je bila skroz popunjena, kao i privatni smještaj. Imali smo goste koji su nam došli iz cijelog regiona. Ove godine, možda više i nego ikada posjetilaca iz Slovenije, Hrvatske, Makedonije. Gosti iz Srbije i Bosne i Hercegovine su tradicionalno najdominantniji. Čini mi se da je kohezija zajedničkih snaga, lijepih ideja i dobrih namjera dokazala da smo najbolji u regionu“, zaključila je portparolka TO Budva.
Jahta “Rumija” – nepokretno kulturno dobro Crne Gore a čiji gotovo potpuno razoreni ostaci već duže od vijeka počivaju u akvatorijumu Luke Bar pod Volujicom, u našoj je javnosti poznata kao najveće od ukupno čak deset jahti i plovila za rekreaciju koje je tokom svoje vladavine, imao crnogorski knjaz i kralj Nikola I Petrović.
“Rumija” je u istoriji Crne Gore ostala zabilježena i kao najveći brod koji je pod crnogorskom zastavom, učestvovao u ratnim operacijama u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, ali niko kod nas još nije podrobnije opisao detalje kompleksne borbene operacije koja je 2.marta 1915. godine dovela do uništenja “Rumije” i njenog potapanja u sred barske luke. Ova dobro planirana i još bolje izvedena operacija austrogarskih pomorskih snaga od prije skoro 108 godina u akvatorijumu najveće crnogorske luke, do sada je bila samo ovlaš tretirana od naših istoričara i pomorskih autora poput kapetana Dinka Franetovića koji je uništenju “Rumije” posvetio jedno poglavlje u svom kapitalnom djelu “Historija pomorstva i ribarstva Crne Gore do 1918. godine” (Titograd, 1960.). Niko se međutim, do sada nije do detalja bavio svim aspektima ove, i za današnje pojmove smjele i uspješne pomorsko-diverzantske operacije koju su u toj olujnoj martovskoj noći 1918. sproveli Austro-Ugari a koja je kasnije imala i veoma ozbiljne indirektne posljedice na konačni vojni poraz i kapitulaciju Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu.
Brod koji je našoj javnosti najpoznatji pod imenom “Rumija” i sa oreolom zvanične jahte crnogorskog suverena, knjaza i kralja Nikole, svoj je život započeo 11.avgusta 1900.godine u Škotskoj, gdje je tog dana, u brodogradilištu “John Reid & Co” u Vajtinču blizu Glazgova, porinuta novosagrađena jahta “Zaza”. Novogradnja broj 321 sagrađena je po narudžbi čuvenog britanskoj industrijalca, ser Vilijama Birdmora. Bila je to veoma lijepa, klasična parna jahta sa dva jarbola na kojima je “Zaza” po potrebi, mogla da razvije i jedra i plovi nošena snagom vjetra. Čelični brod od 185 bruto-tona, izuzetno lijepih linija trupa, bio je dug 41,8 metara, širok 6,1 metara, sa gazom od 2,5 metara. “Zazu” je pokretao klipni parni stroj trostruke ekspanzije snage 65 konja, napravljen u fabrici “Muir & Houston Ltd” iz Glazgova.
Nakon skoro pet godina tokom kojih su je koristili ser Vilijam Birdmor i njegovi gosti i prijatelji, jahtu je krajem 1904.,od britanskog industrijalca kupio osmanski sultan Abdul Hamid te je darovao crnogorskom tada još uvijek knjazu, Nikoli Petroviću. Turska posada jahtu je preuzela u Velikoj Britaniji i 1.januara 1905. dovela je u tadašnji Pristan, odnosno Bar gdje ju je jedan visoku turski oficir zajedno sa fermanom sultana Abdula Hamida o darivanju jahte knjazu Nikoli, predao crnogorskom suverenu. Crnogorska posada koja je brojila 14 ljudi, brod je od turske preuzela 3.januara kada je komandant “Zaze” postao kapetan Niko Janković iz Igala. Knjaz Nikola prvi se put svojom novom jahtom vozio 23.marta 1905. kada je sa “Zaze” svečano obilježio početak radova na gradnji lukobrana pred Pristanom. Dana 28.jula iste godine jahtom se od Bara do Bojane vozio prestolonasljednik Danilo koji je tada odlučio i da se brodu promijeni ime, pa je “Zaza” preimenovana u “Rumiju”. Decembra 1907. svoje posljednje dane na “Rumiji” koja je tada bila u Boki, proveli su neizlječivo bolesni prinčevi Stanislav i Stevan Petrović. Stanislav je i umro na jahti 4.januara 1908. dok je njegov brat Stevan preminuo nepuna dva mjeseca kasnije u Kanu u Francuskoj.
Jahta RUMIJA
“Rumija” je tokom Balkanskih ratova, prevozila ratni materijal, crnogorsku i srpsku vojsku koju je i iskrcavala u Medovi. Po izbijanju Prvog svjetskog rata, “Rumija” koja je tada bila najveći brod pod crnogorskom zastavom, opet je stavljena u vojnu službu pa je jahta često prevozila vojsku iz Bara za Medovu i obratno, odnosno teglila razne manje jedrenjake i druga plovila koja su bila natovarena hranom i ratnim materijalom.
Austrougari su tada iz svoje glavne pomorske operativne baze na južnom Jadranu u Boki Kotorskoj vršili česte napade na crnogorsku i albansku obalu, pokušavajući da spriječe doturanje oružja, hrane i drugog ratnog materijala kojim su saveznici – Britanci i Francuzi morskim putem snabdijevali Kraljevinu Crnu Goru. Ubrzo su shvatili koliki je “Rumija” kao jedini veći parni brod pod crnogorskom kontrolom koji je mogao tegliti druga plovila, imala značaj u lancu snabdijevanja protivnika. Stoga su februara 1915., počeli sistematski lov na “Rumiju” kojom je tada zapovijedao kapetan Ivo Đokić iz Bara, ne bi li zarobili ili uništili ovu jahtu.
Tako su 14.februara iz Boke isplovile austrougarske torpiljarke TB 15 i TB 68 sa zadatkom da presretnu “Rumiju” koju su austrougarski hidroplani uočili kako u visini rta Mendra kod Ulcinja, prema Baru tegli neko manje plovilo. Međutim, “Rumija” i njen tegalj su se do dolaska torpiljarki na prijavljenu poziciju, već sklonili u zaštitu crnogorske obale i uplovili su u Bar. Torpiljarka TB 68 pod komandom poručnika bojnog broda Ervina Valnera odlučila je međutim, da i sama uplovi u luku pod Pristanom i tu pokuša zarobiti “Rumiju” i manji italijanski jedrenjak koga je ona upravo bila doteglila, ali su tu namjeru Austrougara osujetili Crnogorci koji su na TB 68 otvorili preciznu i jaku vatru sa svoje topovske baterije na rtu Ratac. Pod paljbom protivnika koja ju je ozbiljno ugrozila, austrougarska torpiljarka morala je odustati od svog nauma i povući se prema Boki, zajedno sa TB 15 i u međuvremenu pristiglim austrougarskim razaračem “Csikós” na koji su vatru otvorile crnogorske baterije sa Volujice i iz Šušanja.
Drugi bezuspješan pokušaj Austrougara da dođu glave “Rumiji” desio se, prema svjedočanstvu njenog tadašnjeg zapovjednika, kapetana Iva Đokića, 21.februara kada je jahta sa ukrcanih 87 crnogorskih dobrovoljaca pristiglih iz SAD, plovila od Medove prema Baru. “Rumija” je pritom, teglila i dva manja jedrenjaka. Kada se našla u visini ušća Bojane, primijetila je “Rumija” u daljini dvije austrougarske torpiljarke kako patroliraju akvatorijumom ispod Ulcinja. Zbog toga je kapetan Đokić skrenuo svoj brod i doveo ga u samu blizinu albanske obale gdje se sklonio od protivničkih ratnih brodova. Potom je Đokić nastavio putovanje ka Ulcinju gdje su se međutim, ubrzo prema njegovom svjedočanstvu, pojavile dvije austrougarske podmornice. On je da ne bi bio torpedovan, otpustio iz teglja oba jedrenjaka koji su potom, u neposrednoj blizini obale, zajedrili prema Baru, dok je Đokić sa “Rumijom” uplovio u Ulcinj i pramcem nasukao jahtu na Malu plažu, te je tu sa broda iskrcao dobrovoljce. Pod okriljem mraka, Đokić je potom odsukao “Rumiju” i umjesto prema Baru gdje je pretpostavljao da će ga podmornice čekati, okrenuo na jug i vratio se sretno u Medovu. Iz te albanske luke “Rumija” je potom 1.marta prije zore, isplovila na svoje posljednje putovanje – prema Baru gdje je sretno stigla kasnije istog dana. Jahta je oborila oba sidra u akvatorijumu barske luke a krmom se vezala na glavno drveno mulo u luci. Tu su je popodne uočili autrougarski hidroplani, pa je komanda austrougarske Pete pomorske divizije odlučila da se već iste večeri izvrši iznenadni napad – pomorski prepad na Bar i da zarobi ili uništi “Rumiju”, kao i da se uništi lučka infrastruktura i zalihe hrane i municije koju su tamo dopremili Francuzi i Englezi. Tu operaciju detaljno je kasnije opisao austrougarski oficir, poručnik bojnog broda u rezervi Hans Hugo Sokol, u svom djelu “Austro-ugarski pomorski rat 1914-18.”, izdatom tridesetih godina prošlog vijeka u Beču.
Austrougarske torpiljarke u akciji na moru
Oko ponoći 1. na 2. mart 1915. iz Boke su isplovili razarači “Csikós”, “Streiter” i “Ulan”, te torpiljarke TB 57 pod komandom poručnika bojnog broda Alberta Hajnc-Eriana, TB 66 (poručnik bojnog broda Gvido Magerl fon Kufhajm) i TB 67 (poručnik bojnog broda Johan Resel). Torpiljarkama je pripao najteži dio zadatka i pomno pripremljenog plana dejstva – da uplove u samu luku Bar, zarobe ili unište “Rumiju”, unište glavno drveno mulo barske luke, kao i da zapale ili dignu u vazduh lučka skladišta sa hranom i municijom za crnogorsku vojsku. Razarači su trebali da sa pučine pred Barom, daju atriljerijsku podršku akciji torpiljarki i da vatrom svojih topova zaspu crnogorske obalne baterije. Istovremeno, razarači su svojim snažnim palubnim reflektorima, trebali bukvalno da zaslijepe crnogorske artiljerce na obalnim topovima i tako ih ometu u gađanju austrougarskih brodova.
Austrougarski brodovi valjali su se i posrtali na teškom moru u olujnoj, kišnoj noći po jakom lebiću, te su oko 2.30 u noći 2.marta, stigli pred Bar. Razarači su zauzeli planirane pozicije: ““Csikós” na udaljenosti od 800 do 1.000 metara od ponte Volujice, “Streiter” 500 metara dalje od njega prema sjeverozapoadu, a “Ulan” oko 2.000 metara zapadno od Volujice. Samo par minutra kasnije, crnogorske obalske baterije iz reona Šušanja i sa brda Volujica, otvorile su vatru na austrougarske razarače koji su im odgovorili paljbom svojih topova i usmjeravanjem mlazeva jake svjetlosti svojih reflektora prema pozicijama obalske artiljerije. Vjetar je u međuvremenu još pojačao a kiša je pljuštala kao iz kabla pa su tri torpiljarke to i činjenicu da su pažnju Crnogoraca sa obale na sebe privukli razarači, iskoristile da punom brzinom iz pravca Crnog rta, uplove u lučki akvatorijum Bara. Samo što su torpiljarke ušle u lučki basen , iznenada je kiša prestala da pada a mjesečina je obasjala luku jer je jaki vjetar brzo rastjerivao oblake.
Torpiljarka TB67 u tom momentu, lansirala je jedan od svoja tri torpeda kalibra 450 mm prema glavnom mulu luke Pristan. Topredo je pogodio mulo na otprilike trećini njegove dužine od obale i potpuno ga razorio. Eksplozija unutar luke uzbunila je sve ovdje prisutne jedinice crnogorske vojske pa je na austrougarske torpiljarke otvorena vatra iz svog raspoloživog oružja. Paljbom svojih topova kalibra 47 mm i za tu priliku posebno na palubama ukrcanih teških mitraljeza, torpiljarke su međutim, odmah zasule crnogorske položaje na obali, posebno prema Topolici gdje je na njih iz blizine kraljevskog dvorca, bezuspješno pucao neki manji top. Torpiljarka TB 66 je pramcem pristala uz drugo mulo i po zadataku, uz njega na udaljenosti od oko 6 metara, u more položila tri sidrene mine, u visini prvog do trećeg lučkog skladišta. Sa ovog broda se na obalu hitro iskrcala diverzantska grupa mornara i minera. Oni su odmah upali u zgradu carinske službe i tri obližnja skladišta, te su ustanovili da je gomila sanduka koju su prethodno na korenu mula uočili hidroplani, zapravo samo hrpa nekorisnog drvenog otpada, ali ne i očekivana municija u sanducima. U skladištima su međutim, našli velike količine tek pristiglih žitarica koje su crnogorskoj vojsci isporučili saveznici, pa su austrougarski mornari i mineri digli u vazduh i zapalili ova skladišta i zalihe u njima, te su se bez sopstvenih gubitaka, potom vratili na TB 66. Za vrijeme njihove akcije, druge dvije torpiljarke su paljbom svojih topova i mitraljeza koji su ućutkali crnogorsku odbranu u luci, pokrivali akciju diverzantske grupe. Uprkos lošim vremenskim uslovima, velikim valovima i jakom vjetru, TB 57 je uz asistenciju TB 67 uspjela da pristane uz bok u četverovez vezane “Rumije” koju je posada već bila napustila i time svoj brod ostavila na milost i nemilost neprijatelju. Zamjenik komandanta TB 57, poručnik fregate Paul Majksner, preskočio je zajedno sa još osam svojih mornara, sa palube torpiljarke na jahtu i pri “Rumiji” privezao oba austrougarska broda. Austrougari su brzo prekinuli “Rumijine” krmene konope i špringove koji su jahtu vezivali pri mulu, ali budući da jahta nije bila parospremna, nisu mogli pokrenuti sidreno vitlo i podići njena oba sidra, Stoga su torpiljarke zavezle napred, udaljile “Rimiju” od mula i okrenule je za 180 stepeni, kao bi mornari potom eksplozivnim punjenjima, prekinuli sidrene lance jahte da “Rumiju” topriljarke mogu uzeti u tegalj i odvući je u zarobljeništvo u Boku. Međutim, nagli udar vjetra je prvo polomio kočnicu sidrenog vitla “Rumije” pa su upravo pripaljeni štapini, pali sa dijelom lanca pri kojem su bili fiksirani, u more i ugasili se. Drugi pokušaj kidanja lanaca eksplozivom bio je uspješan, ali je vjetar u međuvremenu još ojačao i sada je od sidara i vezova oslobođenu “Rumiju”, nekontrolisano nosio sjeveroistočno, prema obali. U takvim okolnostima, suočeni sa jakom olujom i malim prostorom za manevar, Austro-Ugari su procijenili da ne mogu uzeti “Rumiju” u tegalj i izvući je na pučinu, izvan dometa crnogorskih topova koji su se u međuvremenu, vratili u borbu i sve preciznije počeli da ugrožavaju austrougarske torpiljarke u lučkom basenu. Stoga je zapovjednik TB 57, poručnik bojnog broda Albert Hajnc-Erian, naredio svom prvom oficiru i mornarima da napuste “Rumiju” i vrate se na njegov brod, a torpedistima da naciljaju crnogorsku kraljevsku jahtu i potope je.
Posljednji zapovjednik RUMIJE kapetan Ivo Đokić – Copy
Sa udaljenosti od oko 200 metara TB 57 je oko 3.45 sati ispalila torpedo i pogodila “Rumiju” po sredini. Lijepa jahta se od siline eksplozije prepolovila i odmah potonula, a tri austrougarske torpiljarke su brzo napustile barsku luku i udaljile se na pučinu. Iako su pred kraj akcije crnogorske granate padale vrlo blizu austrougarskih brodova koje su povremeno pogađali i šrapneli od eksplozija projektila, na torpiljarkama nije bilo nikakve štete, niti ljudskih žrtava. Jedini uspjeh Crnogoraca te večer bilo je uništenje drvenog čamca sa TB 57 koji je korišten tokom postavljanja eksplozivnih punjenja na sidrene lance “Rumije” pa ga torpiljarka kasnije u žaru borbe, nije stigla podići iz mora i vratiti na svoju palubu. Čamac je stoga uzet u tegalj po krmi TB 57, ali je malo nakon što je torpiljarka punom brzinom krenula prema izlazu iz luke, jedna od granata crnogorske obalske artiljerije pogodila taj čamac i raznijela ga.
TB 66 je nakon što je ukrcala svoj diverzantski odred, topovskom vatrom potopila dvije maone u luci i onda se povukla sa poprišta, bez sopstvenih gubitaka, a slično je bilo i sa TB 67. Oko 4 sata, torpiljarke su se pred Barom srele sa tri austrougarska razarača nakon čega su austrougarski brodovi u savršenom redu, uzeli kurs sjeverozapadno prema Boki gdje su trijumfalno uplovili u zoru.
Austrougarski pomorski prepad na Bar 2.marta 1915. bio je jedna od najbolje planiranih i najbolje izvedenih takvih iznenadnih napadačkih akcija u cijelom Prvom svjetskom ratu. Osim što su postigli glavni cilj – uništenje najvećeg crnogorskog parobroda – jahte “Rumija”, Austro-Ugari su ovim napadom dugoročno, postigli i za njih još bitniju stvar: dodatno su otežali jedini ozbiljni način za snabdijevanje Crne Gore tokom rata – pomorski transport. Naime, uništeno glavno mulo, zapaljena lučka skladišta i posebno, položene morske mine u lučkom akvatorijumu, u narednoj godini potpuno su onemogućili da se naoružanje, hrana i ostale potrepštine za Crnu Goru dostavljaju preko Bara, već se to moralo raditi daleko komplikovanijim, dužim i tehnički limitiranijim putem preko Ulcinja, Bojane ili Medove u Albaniji. To je na kraju, dovelo do ogromnih problema u snabdijevanju vojske i civilnog stanovništva Crne Gore u jesen i zimu 1915-16., odnosno pospješilo je vojnički poraz i dovelo do kapitulacije Kraljevine Crne Gore u januaru 1916. Zanimljivo je da tri sidene mine koje su Austro-Ugari u prepadu 2.marta 1915. postavili uz mulo luke u Baru, nisu uspjeli ukloniti ni pripadnici francuske ni italijanske mornarice kojima se crnogorska Vlada obratila sa zahtjevom za pomoć u tome, a nisu urodila plodom ni lična zalaganja kralja Nikole da kod pripadnika austro-ugarske mornarice koji su dopali u crnogorsko ratno zarobljeništvo, pokuša izdejstvovati da oni sami uklone ove mine, u zamjenu za bogatu nagradu i puštanje na slobodu. Stoga su ove mine koje su do tada efikasno sprječavale dolazak većih brodova u Bar, dočekale povratak samih Austro-Ugara u tu luku, koji se desio krajem januara 1916., nakon što je Kraljevina Crna Gora kapitulirala i bila okupirana od austrougarskih trupa.
Maketa RUMIJE u muzeju u Splitu
Iako je tokom kasnijih decenija luka u Baru dograđivana i proširivana a olupina “Rumije” je pritom nerijetko smetala tim poduhvatima, Crna Gora nikada ništa nije preduzela da sa dna mora izvuče olupinu “Rumije” ili je makar izmjesti kao što je to svojevremeno učinila sa ostacima takođe ovdje u Prvom svjetskom ratu, potopljenog francuskog razarača “Dague”. Na dubini od samo 8,3 do 12,.5 metara, maltene usred lučkog akvatorijuma olupina “Rumije” je stoga dodatno godinama uništavana od velikih brodova koji su dolazili u barku luku i bukvalno gazili ostatke kraljevske jahte koja je u međuvremenu, 1967, čak zvanično i proglašena za zaštićeno kulturno dobro.
Pozicija u akvatorijumu barske luke na kojoj leži olupina RUMIJE
Olupina je u međuvremenu dobrim dijelom i poharana od strane raznih ronilaca koji su sa “Rumije” odnosili pojedine njene djelove, tako da se brodsko zvono crnogorske kraljevske jahte danas nalazi u jednoj privatnoj zbirci u Novom Sadu. Najljepši postojeći model jahte “Rumija” takođe se ne nalazi u Crnoj Gori, već je on dio postavke Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu.. dok se palubna torpedna cijev sa austrougarske torpiljarke TB 67 iz koje je ispaljeno torpedo što je 2.marta 1915. uništilo glavno mulo luke u Baru, danas čuva u Muzeju istorije rata u Roveretu u Italiji.
Odlukom uredništva RTCG prva sezona “Boke pomorske” na TV CG 1 svakog radnog dana od utorka 3. 1. 2023. u 18:10 časova
Dio epizoda dokumentarne serije “Boka pomorska” emitovan na TV CG 2 u kasnom večernjem terminu nedeljom u 22:00 izazvao je veoma jaku pozitivnu reakciju gledalaca na ovaj moderni format koji se bavi pomorskom istorijom i kulturnom baštinom Boke Kotorske. Uredništvo RTCG odlučilo je da zbog izuzetnog javnog odijuma prvu sezonu serije “Boka pomorska” emituje na TV CG 1 svakog radnog dana od utorka 3. 1. 2023. godine u 18:10 časova. Novogodišnji praznici i poetika prirodne i kulturne ljepote “nevjeste Jadrana” povezane sa sudbinama i karijerama istorijski važnih ličnosti našega porekla odlukom uredništva javnog servisa Crne Gore biće vidljive i dostupne životnim navikama većeg broja građana.
Dokumentarna TV serija „Boka pomorska“ u produkciji NVO Matica Boke i Udruženja „Šta hoćeš“ iz Beograda, sadrži jedanaest 45-minutnih epizoda posvećenih nekim od najznamenitijih pomoraca, brodovlasnika, pomorskih ratnika ili pomorskih preduzetnika, rodom ili djelom iz Boke. U savremenoj kinematografskoj formi gledaoci se upoznaju sa životom velikana koji su uticali na tokove svjetske istorije od 17. do 20. veka. Kapetani Stevan Vukotić i Ivo Visin oplovili su, prvi među Južnim Slovenima, cijelu planetu Zemlju. Kapetan Petar Želalić uzdigao se od turskog roba do kapetana koji otima najveći bojni brod Otomanskog carstva. Kapetana Marka Martinovića Mletačka republika angažuje kao vrhunskog pedagoga da obučava ruske plemiće pomorskim vještinama. Admirali Ruske carske flote Matija Zmajević, pa Marko Vojnović, presudno utiču na razvoj flote i donose ključne pobede svojim suverenima. Kapetan Spiridon Gopčević, proglašen kraljem žita u Trstu, postaje jedan od najvećih brodovlasnika jedrenjaka Austro-Ugarske. Kapetan Bogdan Tripković, specijalizovan za uvoz-izvoz drveta, osniva flotilu parobroda u Trstu, i preuzima primat na evropskom tržištu firmom koja i danas predstavlja uzor za multinacionale Evropske Unije. U Argentini kapetan Miloš Vukasović presudno utiče na razvoj trgovačke mornarice, vodeći projekte od državnog značaja poput La Platense. Kapetan Ilija Damjanović u Argentini priskače u pomoć saveznicima i pronalazi flotu admirala fon Špea, utičući tako na tok Prvog svjetskog rata. Kapetan Vlado Ivelić, koji je iskusio pola vijeka plovidbe od jedrenjaka do parobroda, ostavio je najvredniji literarni autobiografski zapis o životu na moru. Kapetan Miroslav Štumberger bio je uspješan mornar, hidroavijatičar, podmorničar, komandant, pronalazač, modelar, slikar, dizajner, a svojoj Boki je ostavio cio muzej na poklon.
Serija “Boka pomorska” gledaoca vodi na uzbudljiv, dinamičan i interesantnan put kroz bokeške muzeje, arhive, mjesta istorijskih dešavanja, kroz duhovnu i prirodnu zaostavštinu Boke Kotorske. Putem sačuvanih starih dokumenata, slika, karti, fotografija i raznih artefakata, serija priča o dijelu prebogate pomorske baštine jedinog fjorda na Mediteranu. O istoriji svjedoči više od 50 relevantnih sagovornika – od istoričara, arheologa, muzejskih eksperata, književnika, istoričara umjetnosti, sveštenika, etnologa, samih pomoraca ili potomaka nekih od slavnih bokeljskih kapetana. Sve to bilježi i spektakularno kadriranje kinematografskog snimateljskog tria pod palicom veterana Časlava Petrovića, te direktora fotografije Aleksandra Kalezića i Marka Ristića. U modernom dizajnerskom ruhu, djelu akademskog slikara Zorana Mujbegovića sa Bjelila, uz animiranu kompjuterski generisanu info-grafiku, obilje arhivske građe i ilustracija iz prošlih vremena dobija pitkost i simbolizam svojstvenu internet generaciji. Autorska posebno komponovana muzika Vladimira Lešića cjelokupnom djelu zadaje ritam. U izradi serije ostvarena je saradnja sa brojnim institucijama koje se bave čuvanjem baštine pomorske istorije u zemlji i svijetu, uključujući Pomorski muzej Argentine, Istorijski arhiv Trsta, Pomorski muzej „Sergej Mašera“ Piran i mnogim drugima.
Generacije Bokelja živjele su s morem i od mora, i izgradile su globalno poznatu pomorsku tradiciju koju “Boka pomorska” reaktuelizuje.
Autor koncepta, reditelj: Rastko Šejić; scenarista, novinar: Siniša Luković; izvršni producent: Željko Komnenović; kompozitor: Vladimir Lešić; kinematografi: Časlav Petrović, Aleksandar Kalezić, Marko Ristić; dizajner: Zoran Mujbegović; spiker: Aleksandar Novaković
Ukrajina – Selo Torske u Doneckoj regiji Foto: Yevhen Titov / REUTERS
U napadu na Makijivku u okupiranoj Doneckoj oblasti u ukrajinskom silovitom raketnom napadu ubijene su stotine ruskih vojnika koji su bili u spavaonici pokraj skladišta streljiva.
Rusko ministarstvo obrane objavilo je da su u napadu smrtno stradala 63 vojnika. Moskva je pak treću noć uzastopce gađala civilne ciljeve u Ukrajini, a Kijev tvrdi da su u posljednjem nizu napada oborene sve ruske bespilotne letjelice. Samo iznad ukrajinske prijestolnice srušena su 22 drona.
Zelenski: Rusija planira dugu kampanju napada dronovima
– Rusija planira dugotrajnu kampanju napada iranskim dronovima kako bi iscrpila Ukrajinu, rekao je predsjednik Volodimir Zelenski.
– Imamo informacije da Rusija planira dugotrajne napade pomoću bespilotnih letjelica šahid. Vjerojatno se računa na iscrpljivanje naših ljudi, naše protuzračne obrane, naše energije, rekao je Zelenski u noćnom videoobraćanju.
– Ukrajina je morala djelovati i učiniti sve da teroristi ne uspiju u svom cilju, rekao je Zelenski.
Prekid neprijateljstava u 2023.?
Hans-Lothar Domröse, bivši general NATO-a predvidio je da bi tokom 2023. godine moglo doći do prekida vatre između ukrajinskih i ruskih snaga na teritoriju Ukrajine.
Izjavio je to u intervjuu za medijsku grupaciju Funke.
Predviđa da će se pokrenuti nove ofenzive, no da će obje strane shvatiti da daljnja neprijateljstva ne dovode do zauzimanja novih teritorija.
Također, kaže da bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao odustati od planova da odmah preuzme kontrolu nad Krimom i drugim dijelovima pod ruskom okupacijom.
Navodi da bi mogao biti postignut dogovor o prijelaznom razdoblju od 50 godina prije povratka pod ukrajinsku kontrolu.
Kao primjer je naveo povratak Hong Konga pod kinesku vlast.
Dubrovnik je prvi grad u Hrvatskoj s označenim prihvatnim mjestima na javnoj površini za evakuaciju građana u slučaju potresa, a u prvoj fazi bit će postavljeno deset znakova s poveznicama na karte s evakuacijskim koridorima, izvijestila je u petak dubrovačka gradska uprava.
Karti s označenim prihvatnim površinama, koje je odredila Civilna zaštita Grada Dubrovnika, može se na službenoj stranici Grada Dubrovnika pristupiti skeniranjem integriranog QR koda na znakovima.
„Karta će građane i posjetitelje usmjeriti na najbržu prihvatnu sigurnosnu gradsku zonu u slučaju potresa. Na starijim uređajima koji ne podržavaju skeniranje QR koda bit će potrebno instalirati aplikaciju koja je specijalizirana za čitanje QR kodova“, ističu iz Grada Dubrovnika.
Dizajn i idejno rješenje znakova osmišljeni su u sklopu projekta „Korak u sigurnost“ Udruge za kreativno-održivi razvoj i konkurentnost KORAK Dubrovnik, financiranog sredstvima Europskog socijalnog fonda, a koji je podržao Grad Dubrovnik. Cilj projekta je osvijestiti važnost edukacije i pripreme za spreman i učinkovit odgovor na krizne situacije.
Partneri u projektu su udruge Erasmus Student Network (ESN) Dubrovnik i Centar za karijere mladih (CKM) Dubrovnik te Gradsko društvo Crvenog križa Dubrovnik, Ekološko ronilački klub Ragusa i Zajednica tehničke kulture Grada Dubrovnika.
Ulazak u Novu godinu znači i nove najave specijalnih gostiju XVII Hercegnovskog strip festivala (HSF) koji će se na više lokacija u Herceg Novom i Boki Kotorskoj održati od 1. do 6. septembra.
Italijanski likovni genije, maestralni Marko Mastraco (Marco Mastrazzo), treći je specijalni gost koji je potvrdio dolazak na HSF. Nakon što ga je, kao i ostale italijanske umjetnike, globalna pandemija spriječila da bude gost četrnaestog izdanja, Marko dolazi ove godine sa još spektakularnijom listom ostvarenja na kojima je radio i sa još većom globalnom popularnošću.
Podsjetimo, Mastraco je samouki umjetnik koji se nakon diplome geodezije okreće svojoj pravoj ljubavi, crtanju. Nakon debija na specijalnom godišnjem izdanju stripa Dilan Dog, svojim izražajem oduševljava i publiku i kritiku i otpočinje njegova stelarna karijera. Nastavlja sa radom na naslovnicama specijalnih brojeva kao i svih izdanja ovog strip junaka plasiranih na američko tržište. Uporedo za izdavača Editoriale Cosmo crta naslovnice stripa Caput Mundi, te za izdavača Edizioni Inchiostro naslovnice serijala „Braća po krvi“.
Mastraco nedugo zatim postaje prava globalna zvijezda jer dobija šansu da se okuša na američkom tržištu, najprije za izdavača Zenoscope, a zatim i za sve gigante kao što su Marvel, DC, Dynamite, BOOM… Praktično ne postoji strip serijal za koji Mastraco nije crtao naslovnicu u posljednjih tri godine, a svaki novi komercijalno uspješan strip projekat angažuje ga kao crtača posebnih izdanja ili varijant naslovnih strana.
HSF
Ono što je dodatno interesantno za Mastraca, i svakako primamljivo i široj publici, je njegov dugogodišnji angažman za tim Ferarija u Formuli 1, za koji crta i oslikava specijalne postere različitih trka F1 karavana.
Uz već najavljene Kineskinju Ji Jang i Francuskinju Danu Dimat, Mastraco predvodi stelarnu listu specijalnih gostiju sa kojima ćemo se družiti u Septembru uz dobro poznate regionalne i evropske zvijezde stripa i fantastičan likovni i muzički program.
Izgradnja žičare Kotor – Lovćen (Foto: Flickr/Vlada Crne Gore)
Od Kotora, koji je jedna od najposjećenijih kruzing destinacija na istočnoj obali Jadrana, odnosno, od polazne tačke na Dubu do Kuka na Lovćenu, u 40 gondola moći će na svakih sat da se preveze 1.200 putnika
Ko se bar jednom s Lovćena zagledao u ljepote Boke Kotorske može da nasluti koliko lijep doživljaj će biti desetak minuta spuštati se ili uspinjati linijom tog čarobnog vidika, savremenom žičarom koja će biti izgrađena za manje od pola godine, uoči ljetnje turističke sezone.
Žičara Kotor – Lovćen, čiji je kamen temeljac nakon višegodišnjih obećanja postavljen 12. jula prošle godine, biće važna novina u izletničkoj ponudi naše zemlje. Zahvaljujući ovom projektu, turistički procvat trebalo bi da doživi i Prijestonica Cetinje i Nacionalni park ,,Lovćen“. Od Kotora, koji je jedna od najposjećenijih kruzing destinacija na istočnoj obali Jadrana, odnosno, od polazne tačke na Dubu do Kuka na Lovćenu, u 40 gondola moći će na svakih sat da se preveze 1.200 putnika.
LJEPOTA
Oni koji nam dođu iz bijeloga svijeta, ali i svi mi rođeni na kršu crnogorskome, koji se makar jednom od drevnog Kotora laganom vožnjom ne uzdignemo do gorostasnog Lovćena ostaćemo uskraćeni za čaroban doživljaj postepenog otvaranja pogleda ka ,,nevjesti Jadrana“, ljepoti kakva se malo gdje viđa. Završetkom izgradnje ovog projekta, uoči ljetnje turističke sezone biće započeta još jedna atrakcija koja će biti utaknuta u mozaik prirodnih ljepota Crne Gore, bez koje turista ne bi imao potpun doživljaj zemlje koju zbog ovakvog spoja smatraju jednom od najatraktivnijih destinacija. Lijep ugođaj trebalo bi da ostane u najljepšem sjećanju svakom strancu i bude dodatni impuls da nam dođe opet kako bi se, spuštajući se s lovćenskih visina, još jednom zagledali u odsjaj zalazećeg sunca u ogledalu mora najjužnijeg fjorda Evrope.
Ekipa Pobjede prethodne sedmice posjetila je gradilišta na polaznim stanicama na Dubu (Kotor) i Kuku (na Lovćenu). Dolazeći od Cetinja, na Kuku nas dočekaše kiša i magla, pa se serpentinama spustismo do Kotora. Na donjoj stanici, na Dubu, majstori su koristili periode dok ne pada kiša da urade koliko mogu jer, kako ističe odgovorni inženjer Miloš Radenović, grabe svaki trenutak kako bi izgradnju žičare završili prije predviđenog roka, odnosno, uoči ljetnje turističke sezone. Kao i obično, uoči svih novogodišnjih praznika u Kotoru i toga dana bijaše živo, uprkos tome što je padala kiša.
Žičara- mapa
S rive, gdje napravismo kratku pauzu za kafu, pogledujemo nebo iznad Lovćena, a na internetu kažu da će se razvedriti za sat-dva. Ostavljamo kišni Kotor za nama i nazad starim putem prema Njegušima, kojim je vožnja takođe svojevrstan izazov i doživljaj, do silazne stanice žičare na lovćenskom Kuku. Sa 1.348 metara nadmorske visine pogledujemo oblake iznad i gustu maglu pod nama od koje se ne nazire Boka Kotorska. Čekajući dok sunce ,,otvori“ pogled ka „navjesti Jadrana“, obilazimo gradilište na Lovćenu.
Radnici bagerom i valjkom ravnaju makadamski put, koji se koristi za prolaz mašina i transport građevinskog materijala do gradilišta duž ove skoro četiri kilometra vazdušne linije dugačke rute od Kotora do Lovćena. U međuvremenu otvori se nebo, probiše se prve zrake sunca i lagano, poput svile, podiže se sve tanji i prozirniji bijeli veo od magle i oblaka i otvori pogled na Boku.
ATRAKCIJA
Odgovorni inženjer na projektu izgradnje žičare Kotor – Lovćen Miloš Radenović iz firme ,,Novi Volvox“ izjavio je za Pobjedu da radovi protiču predviđenom dinamikom.
– Montirano je pet, od 19, čeličnih stubova, svi temelji su iskopani i izgrađeni. Većina opreme je isporučena, predstoji montiranje ostalih stubova. Posao će biti nastavljen odmah nakon novogodišnjih praznika – kazao je Radenović.
Izgradnja žičare Kotor – Lovćen (Foto: Flickr/Vlada Crne Gore)
Podsjetivši da je izgradnja žičare počela u julu prošle godine, kaže da je planirano da svi radovi budu završeni krajem maja, početkom juna ove godine, odnosno, uoči ljetnje turističke sezone.
– U prethodnom periodu bio je veliki broj kišnih dana, ali to nije poremetilo dinamiku posla. Nastojimo da se posao završi prije ljetnje sezone, kada je jača kiša tad smo kopali i radili bagerima, tako je bilo i prethodnih dana. Urađen je put do svih mjesta gdje treba postaviti čelične stubove. Već je postavljeno pet stubova, izbetonirana su postolja, nakon čega slijedi ugradnja ostalih 14 stubova – kazao je predstavnik investitora firme ,,Žičare Kotor – Lovćen“, koju čine crnogorska kompanija ,,Novi Volvox“ i austrijski ,,Leitner“.
Žičara Kotor Lovćen
Podsjećamo, ugovor o koncesiji na 30 godina između Vlade Crne Gore i konzorcijuma ,,Leitner – Novi Volvox“ je potpisan u decembru 2021. godine. Radovi su počeli u julu prošle godine i planirano je da se završe za godinu. Investitor, konzorcijum ,,Leitner – Novi Volvox“, ulaže više od 20 miliona eura u izgradnju žičare koja će imati 40 gondola, u kojima će moći da stane do osam putnika, a imaće kapacitet za prevoz 1.200 putnika na sat. Vožnja od početne tačke Dub, 32 metra nadmorske visine (Kotor), do krajnje stanice Kuk na Lovćenu, 1.348 metara nadmorske visine (Cetinje), trajaće 11 minuta.
Za to vrijeme, brzinom od šest metara u sekundi, prelaziće se rastojanje od 3.917 metara, prosječnim nagibom od 36 stepeni, odnosno, visinska razlika od 1.316 metara. Na ruti kuda se između ove dvije tačke proteže buduća žičara je austrougarska tvrđava ,,Goražde“ u selu Mirac, dok je ostali predio uglavnom nenaseljen.
U pitanju je vrlo značajan projekat koji će predstavljati dodatnu turističku ponudu, uticati na produženje sezone i na atraktivan način povezati Kotor, grad pod zaštitom Uneska i Prijestonicu Cetinje.
U prilog ozbiljnosti i kvalitetu ovog projekta govori i podatak da opremu za žičaru proizvodi kompanija ,,Leitner“, koja je osnovana 1888. godine, a prvu žičaru izgradila 1908. godine. Izgradnja ove dionice je prva od tri planirane faze, od kojih će druga biti od Kuka do Ivanovih Korita, a treća do Cetinja.
Izgradnja žičare Kotor – Lovćen (Foto: Flickr/Vlada Crne Gore)
Izgradiće parkinge i pristupne puteve
Podsjetivši na nekadašnju žičaru od Kotora, preko Njeguša do Cetinja, koja je 1916. godine izgrađena za austrougarske vojne potrebe, odgovorni inženjer na projektu izgradnje žičare Kotor – Lovćen Miloš Radenović objašnjava zašto je polazna stanica izmještena iz gradskog jezgra na Dub, koji se nalazi na teritoriji opštine Kotor, u neposrednoj blizini ulaza u drumski tunel koji povezuje Kotor sa Tivtom (unutar Grbaljskog polja, na 200 metara od puta Budva – Tivat i 500 metara od aerodroma Tivat).
Polazna stanica, pojašnjava on, izmještena iz grada kako bi se obezbijedio dovoljno velik parking prostor, jer će novom žičarom na svakih sat moći da se preveze do 1.200 putnika. Do završetka njene izgradnje, dodaje on, biće izgrađeni pristupni putevi i parkinzi kod polazne stanice na Dubu (nedaleko od tunela za Kotor) i na Kuku, na Lovćenu.
– Taj dio posla je obaveza države. Već su raspisani tenderi za te radove. Pored polazne stanice na Dubu će biti ogroman parking, već je raskrčen taj prostor iznad magistralnog puta koji vodi prema tunelu za Kotor. I na Kuku će biti izgrađen parking i pristupni put od magistrale do polazne stanice u dužini od oko 580 metara. Plan je da i ti radovi budu završeni prije izgradnje žičare, kako bismo spremno dočekali ljetnju sezonu – kazao je Radenović.
Podsjećamo, izgradnja pristupnog puta i parkinga sa kotorske strane je toku, a za tu namjenu Uprava javnih radova u budžetu za 2023. godinu predvidjela je 3,1 milion eura. Sa cetinjske strane, Uprava javnih radova treba da izgradi parking i pristupni put, pa je za tu namjenu budžetom za ovu godinu opredijelila dva miliona eura.
Žičara Kotor – Lovćen
I Njeguši se nadaju turističkom procvatu
Benefite od žičare Kotor – Lovćen i te kako će osjetiti Opština Cetinje. I mještani Njeguša nadaju se da dio turista koji žičarom izađe do Kuka (koji je na nekoliko kilometara od njih) neće zaobići selo u kojem je Njegoševa rodna kuća, nego da će zahvaljujući ovom projektu i ovaj kraj živnuti.
Sedamdeset petogodišnji Gojko Popović, čija porodica je prije pet vjekova korijene zametnula na Njegušima, pokazujući na Njegoševu rodnu kuću, naglašava da je ovo selo nadaleko poznato po čuvanom pršutu i njeguškom siru.
– Odvajkada je poznat njeguški pršut, i kad nije bilo turizma. Gotovo svi su čuli za njega i njeguški sir, pa u restoranima traže da ih probaju. Većina nas ovdje se bavi proizvodnjom tih delikatesa. Vidite dim sa ognjišta, biće dovoljno pršute. Trudimo se da spremno dočekamo sezonu. Ako bude više turista, onda će biti i nama bolje – kazao je Popović.
Na Njegušima ima nekoliko etno-sela, restorana, veliki broj kuća i smještajnih kapaciteta koji mogu zadovoljiti potrebe solidnog broja turista.
– Imamo ljudima što da ponudimo, čist vazduh, mir i zdravu hranu. Naš pršut je toliko dobar zahvaljujući klimi, jer se ovdje sudaraju planinska i primorska klima. Ovo selo je na oko 900 metara nadmorske visine, temperatura je skoro kao u Kolašinu. Ne bi turistima, koji za desetak minuta iz Kotora izađu na Kuk, bilo loše da se spuste i do nas, makar nakratko, a oni koji odluče da prespavaju ljeti će se ovdje jorganima pokrivati. Za to bi trebalo da bude organizovan i prevoz od Kuka do Njeguša, kako nas turisti ne bi zaobilazili. Sve što se gradi dobro je, pa i ova žičara, možda i nama sa Njeguša nekad na um padne da se provozamo do Kotora – poručuje Popović, uz napomenu da im u goste svrati veliki broj planinara i ljubitelja prirodnih ljepota Lovćena koji, između ostaloga, uživaju i u obilasku sušara i upoznavanju procesa sušenja i dimljenja nadaleko poznatog pršuta i sira.
