INTERNATIONALES MARITIMES MUSEUM HAMBURG FOTO SHUTTERSTOCK
Internationales Maritimes Museum Hamburg je najveći privatni pomorski muzej na svijetu.
Nalazi se u najstarijem sačuvanom skladištu hamburške luke i praktično sav muzejski postav čini zbirka Petera Tamma, njemačkog publicista i zaljubljenika u more i brodove.
Od 1934. kada je kao šestogodišnji dječak od svoje majke na poklon dobio model broda, pa do svoje smrti 2016. godine, Tamm je sakupio više od 40 hiljada predmeta koji pokrivaju razdoblje od tri hiljde godina pomorske povijesti.
Ruske snage nastavile su s ofenzivom u nekoliko ukrajinskih regija u ponedjeljak, dok je predsjednik Volodimir Zelenskij upozorio na mogućnost težih napada uoči 31. godišnjice neovisnosti Ukrajine od sovjetske vlasti.
Topničke granate u noći na ponedjeljak padale su na Nikopolj, grad blizu Zaporižja, najveće europske nuklearne elektrane, a projektili su padali blizu crnomorske luke Odese tokom vikenda.
Zelenskij je pozvao na oprez, rekavši da bi Moskva mogla pokušati “nešto posebno ružno” uoči srijede, kada se obilježava Dan neovisnosti Ukrajine i također pola godine otkako je Rusija napala Ukrajinu 24. februara.
Zelenskij je rekao da je razgovarao o “svim prijetnjama” s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a poruke su poslane i drugim čelnicima, uključujući turskog predsjednika Tayyipa Erdogana i glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa.
“Svi partneri Ukrajine obaviješteni su o tome što teroristička država može pripremiti za ovaj tjedan”, rekao je Zelenskij u svom noćnom video obraćanju, misleći na Rusiju.
Također je rekao da bi Rusija prekršila međunarodno pravo i isključila se iz pregovora ako bi nastavila s planovima da sudi zarobljenim ukrajinskim braniteljima u Mariupolju.
“Kad bi se odvratno revijalno suđenje nastavilo… to bi bila crta iza koje pregovori više nisu mogući”, rekao je. “Neće više biti razgovora. Naša država je sve rekla.”
List Financial Times je u članku objavljenom u nedjelju citirao Genadija Gatilova, moskovskog veleposlanika pri Ujedinjenim narodima u Ženevi, koji je rekao da je Erdogan pokušao olakšati dijalog.
No odbacio je nagađanja o razgovorima između Zelenskog i ruskog predsjednika Vladimira Putina, rekavši da “ne postoji nikakva praktična platforma za održavanje tog sastanka”, navodi se u izvješću.
U Rusiji vlasti istražuju navodni napad autobombom izvan Moskve u kojem je ubijena kći Aleksandra Dugina, ultranacionalističkog ruskog ideologa koji zagovara pripajanje Ukrajine Rusiji.
Dok su istražitelji rekli da razmatraju “sve mogućnosti” kada je riječ o utvrđivanju tko je odgovoran, rusko ministarstvo vanjskih poslova nagađalo je da bi mogla postojati veza s Ukrajinom, što je savjetnik Zelenskog odbacio.
“Ukrajina, naravno, nije imala ništa s tim jer mi nismo kriminalna država, kao Ruska Federacija, a nismo ni teroristička država”, rekao je Mikhajlo Podoljak na ukrajinskoj TV.
Dok se Ukrajina priprema za obilježavanje svog Dana neovisnosti vodi rat u kojemu su sravnjena mjesta i gradovi, ubijene tisuće i milijuni natjerani na bijeg, a dužnosnici su izvijestili o još ruskih napada na ciljeve na istoku i jugu zemlje.
U istočnoj regiji Bahmut ruske snage topništvom i višecijevnim raketnim bacačima gađale su područja naselja Soledar, Zajceve i Bilogorivka, objavio je ukrajinski Glavni stožer u dnevnom biltenu u ponedjeljak.
Nastavili su usmjeravati svoje napore na uspostavljanje potpune kontrole nad teritorijima regija Luhansk i Doneck, zadržavajući osvojena područja Hersona i dijelove regije Harkiv, Zaporižja i Mikolajiv, dodao je Glavni stožer.
Posebno zabrinjava granatiranje Nikopolja.
Nikopolj je granatiran u pet različitih navrata tijekom noći, napisao je regionalni guverner Valentin Rezničenko u nedjelju na Telegramu. Rekao je da je 25 topničkih granata pogodilo grad, uzrokujući požar u industrijskom objektu i prekinuvši struju za 3000 stanovnika.
Borbe u blizini Zaporižja i raketni udar na južni grad Voznesesk, nedaleko od druge najveće ukrajinske atomske elektrane, potaknuli su strahove od nuklearne nesreće.
U nedjelju su američki predsjednik Joe Biden, britanski premijer Boris Johnson, njemački kancelar Olaf Scholz i Macron održali telefonski razgovor naglašavajući važnost sigurnosti nuklearnih postrojenja, istodobno potvrđujući svoju “čvrstu predanost” Ukrajini.
Moskva tvrdi da vodi “specijalnu vojnu operaciju” za razoružavanje i “denacificiranje” svog susjeda. Ukrajina i njezini saveznici kažu da je Moskva pokrenula ničim izazvani rat agresije.
Rusija je u nedjelju priopćila da su njezini projektili Kalibr uništili skladište streljiva koje je sadržavalo projektile za rakete HIMARS američke proizvodnje u ukrajinskoj jugoistočnoj regiji Odesi, gdje se nalaze luke ključne za plan da se uz posredovanje UN-a pomogne ukrajinskom poljoprivrednom izvozu.
Budva godinama važi za kraljicu Mediterana i metropolu crnogorskog turizma. Međutim, posljednjih nekoliko godina razvijala je svoju turističku ponudu u drugom pravcu zanemarujući mediteranski šarm. Stoga zaista postoji potreba da vrati stari sjaj koji je imala, da se vrati onome što je nekada bila, ali u novom ruhu, kako bi s punim pravom nastavila da nosi titulu turističke metropole – poručuju iz Ministarstva ekonomskog razvoja i turizma.
Međutim, situacija u metropoli crnogorskog turizma je na granici mogućeg. Plažni barovi divljaju sa ,,diskutabilnom“ muzikom, smeće bacaju na svaku stranu, a na šetalištu se prodaju kokice, razne džidžamidže, udara se u džakove tako da sve liči na vašarište.
Traže odgovor
Vlasnici ugostiteljskih objekata i hotela u Starom gradu koji rade cijele godine ogorčeni su na cijelu situaciju i traže od nadležnih da im kažu kuda ide strategija jer to nije više Budva u kojoj mogu da odmaraju elitni turisti.
Kako je Pobjedi kazao vlasnik hotela ,,Mažestik“ Ivan Ivanović, umjesto što se bavimo statistikom, brojanjem gostiju, treba da se bavimo kvalitetom.
– Kada govorimo o statistici i dalje ne znamo šta je optimalan broj gostiju za sezonu. Što bi bilo kad bi svi smještajni kapaciteti bili puni, da li bi imali opšti kolaps, kao što je bilo prošle godine u špicu. Grad nije mogao da funkcioniše – kazao je Ivanović.
Po njegovim riječima, treba napraviti zaokret i početi se konačno baviti ciframa.
– Ako imamo zadovoljnog gosta, imaćemo dužu sezonu, manji haos u gradu. Treba da se bavimo rješenjem buke, saobraćajnica, parkinga… Imamo odgovor iz opštine da ne mogu da zaposle veći broj komunalnih policajaca nego je jedan na 5000 stanovnika, a iz Ministarstva dobijamo odgovor da se niko ne javlja na konkurs. Iz sezonu u sezonu i taj se broj prepolovi sa raznim bolovanjima – kaže Ivanović i dodaje da je buka problem koji bi se lako riješio samo da se poštuje zakon – ništa više od toga.
– Mi sve rješavamo na mišiće. Ako se ne poštuje zakon, uvijek će sezona biti stihijska. Ljudi koji žive ovdje zaslužuju dostojanstven život. Pravo glasa imaju ljudi koji rade dva mjeseca i prave haos. Tu mislim i na zakupce plaže koji ne poštuju nikakav red Morskog dobra. Imamo raznorazne usluge na moru, paraglajdinge, glisere… Najveći haos je u Budvi, tako nije u Boki – ističe Ivanović.
Budva – foto Pobjeda
Poručuju premijeru Dritanu Abazoviću da dođe u Budvu da vidi kako se ne poštuje zakon.
– I zašto se ne poštuje, pitamo premijera. Da dođe lično da nam to saopšti, a ne da se preko novina obraća ljudima koji mu pune budžet. Jer mi radimo cijele godine i plaćamo porez, zapošljavamo veliki broj radnika. Ne možemo dovijeka da čekamo prepucavanje opštinskih vlasti sa državnim. Svakome se izdaju dozvole za Stari grad. Ulazi se i bez dozvole. Puna su nam usta ljubavi prema ovoj državi. Država treba da se voli tako što se poštuju zakoni, plaća porez i da vjerujemo u institucije. Ovo nije politička kampanja i nemamo ništa protiv nikoga. Upućeno je i na bivšu i sadašnju vlast – kazuje Ivanović dodajući da su ovo problemi koji se nagomilavaju zadnjih 30 godina i da nema partije koja nije u ovoj opštini došla na vlast, ali da nije ništa riješila.
Vlasnik lokala ,,Mocart“ u Starom gradu Luka Vučković kazao je Pobjedi da se iz noći u noć ponavlja ista slika godinama unazad.
– Da li možemo da povratimo stari sjaj naše Budve? Starograđani i privrednici su nemoćni pred nevaspitanjem pojedinih gostiju koji svojim ponašanjem narušavaju doživljaj našeg bisera. Apelujemo na sve ugostitelje i hotelijere da pravilno odlažu smeće. Kako da vratimo kulturu i mediteranski šarm – pita se Vučković.
Kaže da bi trebalo da imaju tokom ove sedmice niz sastanaka sa novim predsjednikom opštine i komunalnom policijom oko rješavanja ovog gorućeg problema.
Uvesti kazne
– Što se tiče smeća, tu je situacija komplikovana, jer je veliko nevaspitanje građana, turista i privrednika oko odlaganja smeća. Predložićemo da se uvedu stroge kazne u vezi bacanja smeća po ulicama i prirodi i strogu kontrolu oko otpada, posebno organskog iz restorana i hotela. Jedan od prijedloga bi bio da se za privredu kupuju posebne kese u komunalnom preduzeću, otporne na cijepanje, sa zatvaračem. I postavljanje kamera na sve lokacije gdje se odlaže smeće radi eventualnog sankcionisanja svih koji krše zakon. Čini se da je jedini način da se pođe od svoje kapije i svoje kuće i da se svi tako ponašamo i dajemo primjer drugima – kazao je Vučković dodajući da je višemilenijumski grad Butua odolijevao vjekovima pred osvajačima, a sad je poklekao pred nekontrolisanom bukom, smećem i nevaspitanjem.
– Da li smo svi krivi za ovakvo stanje u našem gradu – pita se Vučković.
Kaže da su išli i kod ministra turizma Gorana Đurovića koji im je obećao da će se broj komunalnih policajaca povećati, ali još nemaju nikakvu informaciju o tome.
– Budva ima pet do šest komunalnih policajaca, od toga je pola na bolovanju, a nama treba 50 policajaca. Vi morate da rješavate osim Budve i Petrovac i Bečiće i Rafailoviće. Država treba da donese propis o broju komunalnih policajaca po broju stanovnika, i to ljeti nije isto – kaže Vučković.
Po njegovim riječima, problem Budve treba da se sistematski riješi.
– Kruži pogrešna priča da je Budva kraljica provoda. To su spinovane informacije koje nemaju osnova. Mi ne možemo da sprovedemo mediteranski duh, način života i ophođenja prema gostima, nego smo grad sveli na opšti cirkus, koji neće da se dovede u red. Dobijamo nemogućnost dostojanstvenog života u svom domu. Buka prekomjerna sa diskutabilnom muzikom utiče i na kvalitet restorana, hotela, privatnog smještaja… Uveče je cirkus na otvorenom. Pola bašti ne radi nego su pokriveni ceradama i to stvara ružnu sliku. Haos prave sezonski lokali koji imaju raznorazne dozvole koje su sumnjivog karaktera – kazuje Vučković.
BOKA
Ocjenjuje da se može uvesti red kad se hoće.
– Kakav je red u Porto Montenegru, Portonovom… Ovoga u Boki nema. Pravila igre donosi i država i lokalna
samouprava. Mi smo pitali čelnike da li oni hoće od Budve da naprave grad provoda ili neće jer ako neko nije spreman da to riješi neka se ne prihvata funkcije. Ako žele da prave grad provoda, neka to kažu, onda ćemo od restorana da pravimo diskoteke, građani će stavljati duple prozore pa da znamo na čemu smo – poručio je na kraju Vučković.
Na sve ovo iz Ministarstva ekonomskog razvoja i turizma dobijamo odgovor da je turizam privredna grana u kojoj postoji stalna potreba za intenzivnim marketinškim i promotivnim aktivnostima i inovativnom pristupu praćenja trendova u toj oblasti.
– Nakon kovid epidemije, koja je umnogome promijenila ,,pravila u turizmu“, turisti se sve više okreću destinacijama koje su izgradile reputaciju mjesta koja ulažu u kvalitet usluga spajajući prirodne ljepote, arhitekturu, kulturno i gastronomsko nasljeđe – kazuju iz MERT-a.
Navode primjer Boke Kotorske koja je u posljednje vrijeme sa kvalitetnijom ponudom privukla veliki broj visoko platežnih gostiju postajući atraktivna destinacija.
– Sigurni smo da će se Budva vratiti na taj kolosijek praćenja turističkih trendova i osluškivanja potrebe turista. Vjerujemo da će investirati u svoju ponudu, podići
kvalitet usluga, pružiti nove sadržaje, dodatno poraditi na izgledu prve linije mora i izboriti se sa problemima koji godinama štete njenom imidžu. Na taj način Budva će, sigurni smo, privući nove goste i tržišta i učiniti da se i narednih godina oni rado vraćaju – poručuju iz resornog ministarstva.
Službenici Komunalne policije i inspekcije tokom prethodna dva dana uklonili su sa šetališta privremene objekte koji nijesu predviđeni planom.
Uklonjeni su konzervatori za sladoled, prodavci suvenira, kukuruza, voća…. Komunalna policija “utišala” je i muziku u ugostiteljskim lokalima. Božović je nakon imenovanja poručio da će riješiti problem buke i nelegalno postavljenih privremenih objekata na šetalištu.
Povratak vinogradarstvu i maslinarstvu u Paštrovićima
Na inicijativu Udruženja Paštrovića i prijatelja Paštrovića u Beogradu „Drobni Pijesak“, a u saradnji i organizaciji sa JU Muzeji i galerije Budve i NVU Društvo za kulturni razvoj „Bauo“ iz Petrovca na Moru, priređen je dvodnevni stručni skup „Povratak vinogradarstvu i maslinarstvu u Paštrovićima“ 19. i 20. avgusta u Spomen-domu „Reževići“ u istoimenom paštrovskom selu.
Skup je bio posvećen teorijskim, metodološkim i praktičnim aspektima oživljavanja tradicionalnih djelatnosti u paštrovskom zavičaju, s fokusom na vinogradarstvo i maslinarstvo. Posebno interesovanje i dodatan motiv za iniciranjem ovog događaja, razumljivo, pobudile su nove naučne indicije o drevnosti ovdašnjih vinovih loza, kao i njihovim srodničkim vezama s nekim čuvenim svjetskim sortama loze, o čemu je bilo više riječi na skupu, kako bi se o tome, prije svega, informisala lokalna zajednica, ali i svi koje data tematika interesuje.
Istovemeno, zadivljuje nas činjenica da se polako, ali sigurno, sve više domaćinstava (prije svega, pojedinaca-entuzijasta) vraća vinogradarstvu i maslinarstvu, što čak i Opština Budva podržava svojim godišnjim konkursima, od kojih je jedan trenutno u toku. Naravno, sve navedeno biće razmatrano i u kontekstu danas aktuelnih fenomena, poput života s pandemijama, povratka iz grada na selo, organske proizvodnje hrane, održive privrede, ruralnog razvoja, afirmacije malih porodičnih biznisa i, uopšte, unaprjeđenja i diverzifikacije turističke ponude, posebno u paštrovskom zaleđu, s obzirom na nedovoljnu razvijenost istih na teritoriji opštine Budva, koja se i dalje primarno fokusira na tradicionalni turizam („na pjenu od mora“).
Prvi dan skupa (petak, 19. avgust) rezervisan je bio za stručna predavanja istaknutih naučnika i stručnjaka iz Crne Gore i inostranstva. Poozdravnu riječ su održali mr Lucija Đurašković, direktorica JU Muzeji i galerije Budve, i prof. dr Pavle R. Anđus, predsjednik Udruženja Paštrovića i prijatelja Paštrovića u Beogradu „Drobni Pijesak“. Uvodna besjeda prof. dr Miodraga Grbića bila je naslovljena „Dilema elitni ili primitivni turizam? Ni jedno ni drugo: Održivi turizam u Paštrovićima baziran na kulturnom i arhitektonskom nasleđu, održivoj poljoprivredi, arheologiji i istoriji kao komparativnim prednostima Pastrovića“. U nastavku su održana stručna predavanja: prof. dr Vesne Maraš („Vinogradarstvo i vinarstvo u Paštrovićima: Bogata istorija za neizvjesnu budućnost“), dr Marije Markoč („Značaj revitalizacije starih maslina autohtonog sortimenta u proizvodnji djevičanskih maslinovih ulja čija fizičko-hemijska i organoleptička svojstva odgovaraju međunarodnim standardima kvaliteta“) i doc. dr Ilije Morica („Organska proizvodnja, agroturizam i reruralizacija: Iskustva i perspektiva“). Skupom su predsjedavali prof. dr Miodrag Grbić i mr Dušan Medin, a nakon predavanja uslijedila je duža diskusija s publikom.
Povratak vinogradarstvu i maslinarstvu u Paštrovićima
Drugog dana skupa (subota, 20. avgust) mr Ljiljana Jocić, rukovoditeljka Sektora za poljoprivredu Sekretarijata za privredu Opštine Budva bliže je predstavila aktuelni Javni poziv za dodjelu podsticaja u razvoj poljoprivrede za 2022. godinu. Uslijedilo je online predavanje Danice Mihaljević Davidović („Agroekologija pejzaža: pojam i potencijali negovanja autohtonog pejzaža“), nakon čega su mještani Paštrovića Stevo Davidović i doc. dr Miško Rađenović s prisutnima podijelili uspješna lična iskustva u bavljenju maslinarstvom, odnosno vinogradarstvom i eko turizmom. Potom je uslijedila duža diskusija s mještanima koji se direktno bave vinograrstvom, maslinarstvom i agroturizmom, kako bi podijeliti svoja znanja, vještine, iskustva i izazove s kojima se susrijeću. Diskusijom su predsjedavali prof. dr Pavle R. Anđus i prof. dr Miodrag Grbić. Tokom diskusije uslijedila je i degustacija domaćih proizvoda (vino, loza, maslinovo ulje, tradicionalni specijaliteti) koje su pripremili i donijeli mještani.
Neki od zaključaka skupa su: događaji ove vrste višestruko su potrebni široj lokalnoj zajednici, poljoprivrednicima i javnosti uopšte nedostaje stručna edukacija, postoji potreba da raznoraznim multidisciplinarnim i interdisciplinarnim naučnim istraživanjima, pojedinci-entuzijasti koji su se vratili poljoprivrednim djelatnostima uglavnom su usmjereni na sopstvene resurse, podrška države i lokalnih samouprava postoji, ali je treba unaprijediti i uvećati, potrebno je sve više se okretati i inostranim fondovima jer pružaju dugoročnu podršku i grantove, evidentno je nepostojanje strategija u ovim oblastima i treba raditi na njihovom donošenju, a potom i implementaciji…
Kao jedan od posebno istaknutih stavova mještana i struke jeste izvjestan strah za ovdašnju poljoprivredu, ruralni razvoj, kulturni i eko turizam, ali i za kvalitet života uopšte, usljed planiranih projekate izgradnje objekata visoke spratnosti na više lokacija u Paštrovićima, a posebno planirane zaobilaznice i vjetroelektrana u paštrovskom zaleđu, kojima će se, postoji bojazan, prirodne, ekološke i kulturne vrijednosti krajolika umnogome degradirati.
Tradicija duga 16 godina tokom koje je Petrovac Jazz festival ugostio više od 2000 učesnika iz 24 zemlje svijeta nastavlja se i ove godine početkom septembra u ovom predivnom primorskom mjestu na budvanskoj rivijeri.
Jedini jazz&blues festival u našoj državi koji promoviše Petrovac, Budvu i Crnu Goru sarađuje sa 8 festivala u svijetu i dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja.
Posebnost ovog festivala je u tome što spaja i promoviše umjetnike i festivale širom svijeta.
Jedini je uspio da iz Crne Gore pokrene još jedan festival u Srbiji (Temerin i Ruma) pod nazivom “Jazzaland” i tako, pod sloganom “Nek naše manifestacije budu vaše destinacije” umreži više događaja sa idejom razvoja manifestacijskog turizma.
Festival će se ove godine održati od 1. do 4. Septembra, prva dva dana na lokaciji Hotel “Palas Lux”, a potom na Slovenskoj plaži.
XVI PETROVAC JAZZ FESTIVAL – PROGRAM:
01.09.
Marija Bozović i Band Montenegro
MAURO SIGURA (Italia)
02.09.
VOJVOĐANSKI BLUZ BAND (Srbija)
All Groove Oldtimers (Montenegro)
Tradicionalna manifestacja koja ima status nematerijalnog kulturnog dobra, Bokeljska noć stara dva vijeka, održana je u subotu 20. avgusta u akvatoriju kotorskog zaliva, podno zidina drevnog Kotora pred više hiljada posjetilaca.
Gradska muzika Kotor i jedrilice Jedrličarskog kluba “Lahor” najavili su defile ukrašenih barki koje su se u tri đira predstavile publici.
U Turističkoj organizaciji (TO) Tivat očekuju da će tokom ove godine ostvariti zacrtani cilj, a to je 85 odsto turističkog prometa iz rekordne 2019, saopštili su njeni predstavnici.
Iz tivatske TO su agenciji Mina-business kazali da je u Tivtu, prema zvaničnoj statistici Monstata, tokom prvih šest mjeseci ove godine boravilo oko 49,3 hiljade turista, koji su ostvarili preko 367 hiljada noćenja.
„Upoređujući sa šest mjeseci prošle godine, bilježi se rast u dolascima od 87 odsto, a u noćenjima 66 odsto. Zvanične podatke koji objedinjuju hotelski i privatni smještaj imamo tek krajem mjeseca za prethodni mjesec”, rekli su iz TO Tivat.
Tokom prvih šest mjeseci, najbrojniji u noćenjima su turisti iz Rusije, Srbije, Ukrajine, Velike Britanije i Njemačke.
Naročito značajan porast u noćenjima bilježi se sa tržišta Velike Britanije i Njemačke i to čak 83 odsto više noćenja sa tržišta Njemačke upoređujući sa 2019, i 54 odsto više noćenja sa tržišta Velike Britanije.
Primjećuje se i porast turista sa tržišta Sjedinjenih Američkih Država (SAD,) Češke, Hrvatske, Slovačke, Turske, Izraela.
“Možemo istaći da smo zadovoljni dosadašnjim tokom turističke sezone i kada govorimo o finansijskim pokazateljima. Tokom prvih sedam mjeseci ove godine ostvareno je oko jedan odsto više namjenskih prihoda – boravišna i turistička taksa i članski doprinos, u odnosu na isti prošlogodišnji period, 91 odsto više u odnosu na isti period 2020, i sedam odsto manje u odnosu na isti period 2019”, precizirali su predstavnici TO Tivat.
Oni su naveli da su u stalnom kontaktu sa turističkom privredom.
“Hotelijeri ističu dobru popunjenost koju karakteriše last minute buking. I pored možda manjeg broja turista, očekuju veći prihod od sezone. Kada je u pitanju privatni smještaj, kod većine je u avgustu buking na izuzetno dobrom nivou”, rekli su iz TO Tivat.
Waikiki Tivat – foto waikikibeach
Prema podacima od 11. avgusta, u Tivtu boravi 9,44 hiljade turista, od čega je hiljadu turista u hotelima, 8,28 hiljada u privatnom smještaju, a ostalo u kampovima i odmaralištima.
„Upoređujući sa prethodnim godinama to je tri odsto manje u odnosu na isti period prošle godine, a četiri odsto manje u odnosu na isti period 2019. Statistički podaci preuzeti su na dan 11. avgust ove godine, a situacija se svakako konstantno mijenja“, precizirali su iz TO Tivat.
Na pitanje kakvu očekuju postsezonu, iz tivatske TO su odgovorili da je produženje turističke sezone nešto na čemu konstatno rade kroz različite kanale promocije, te da vjeruju da će biti dobra postesezona.
Tivat je, kako su naveli, inače grad koji je najljepši u pred i postsezoni.
Najsunčaniji je grad u Boki Kotorskoj, a možda se upravo u mjesecima van glavne sezone može na najbolji način upoznati i pokazati pravu sliku.
“Postsezona je vrijeme drugačije ciljne grupe, ljudi dolaze isključivo zbog odmora i uživanja u prirodi, aktivnom odmoru, a ove godine imamo najave i birdwatchera, koji se inače kreću i rezervišu svoje odmore u periodu migracija ptica, proljeće i jesen. Crnu Goru su prepoznali kao interesantnu destinaciju za ovaj vid turizma, te vjerujemo da ćemo zabilježiti i rast posjetioca iz ove ciljne grupe”, zaključili su iz tivatske TO.
Penzionisani upravitelj stroja iz Kotora Nikola Pejović možda je i posljednji naš mašinac koji je plovio na parobrodima
Piše: Siniša Luković
Stari, istrošeni veliki brod dočekao je tog 27. juna 1960. godine u luci Šibenik golobradog mladića iz Kotora koji je tek završio treću godinu ovdašnje Nautičke škole – brodomašinskog smjera. U svojstvu, kako se tada u oficijelnim pomorskim dokumentima pisalo, “naučnika stroja” ilitiga špicfajera kako to zvanje zovu sami pomorci, 19-godišnji Nikola Pejović stupio je na palubu najstarijeg broda u floti kotorske Jugooceanije i jednog od najstarijih brodova jugoslovenske trgovačke flote uopšte – parobroda “Prenj”, sagrađenog još davne 1905. godine. Iza 104 metra dugog broda od 3.690 bruto-registarskih tona koji je svoj život počeo više od pola stoljeća ranije, u Nortamberlendu u Velikoj Britaniji gdje je sagrađen kao “Bosanka” za tada austrougarsko parobrodarsko društvo “Ragusea” iz Dubrovnika, bile su stotine hiljada pređenih milja svjetskim morima i okeanima, sretno prebrođena dva svjetska rata i bezbrojne oluje. Sve to ostavilo je nebrojene ožiljke na umornom i istrošenom starcu što je decentralizacijom jugoslovenske trgovačke flote poslije Drugog svjetskog rata, 1955. dodijeljen novoformiranoj kompaniji Jugoslovenska oceanska plovidba iz Kotora, zajedno s još pet starih i dotrajalih, ali od veterana “Prenja” ipak dosta mlađih parobroda.
Upravo na ovom brodu koji je tehnološki pripadao generaciji teretnih parobroda kakvi su građeni na kraju 19. i početku 20. stoljeća, počela je 1960. godine pomorska karijera sada penzionisanog upravitelja stroja (kapa makine) Nikole Pejovića. Njegov ujak, kasnije poznati kapetan duge plovidbe Radovan Jovanović, bio je glavna inspiracija Nikolinoj familiji da dječaka koji je rođen 1942. u Dobroti, upiše 1958. u čuvenu kotorsku Nautiku – srednju pomorsku školu. Ipak, za razliku od ujaka koji je bio nautičar, Nikolini roditelji su svog sina odlučili da školuju kao brodskog strojara. To mu se, kaže, kasnije tokom života pokazalo kao znatno bolja varijanta jer je kao mašinac lako dolazio do posla i van pomorske industrije. Nakon završene treće godine učenici Nautike odlazili su na obaveznu praksu tokom ljetnjeg raspusta prije nego što će započeti posljednju, matursku školsku godinu. Nikolu je tako dopalo da u ljeto 1960. špicfajerski staž odradi na prastarom parobrodu s početka 20. vijeka – pravom tehnološkom dinosaurusu i ostatku nekih davno prohujalih vremena, Jugooceanijinom veteranu “Prenj”. To i kasnija iskustva s još nekoliko parobroda kotorske kompanije, danas penzionisanog kapa makine Pejovića čine možda i posljednjim živim bokeljskim strojarem koji je radio i plovio na parobrodima – brodovima pokretanim klipnim parnim strojevima ili parnim turbinama. Život i rad na takvim brodovima bio je potpouno drugačiji u odnosu na ono što su donijele kasnije generacije savremenijih trgovačkih plovila pokretanih dizel-motorima. Stari kapo se međutim i danas, nakon višedecenijske karijere, “kune” u parostroje zbog njihove jednostavnosti, pouzdanosti, manjih termodinamičkih opterećenja materijala, dugovječnosti i tihog rada.
”Bez obzira što je parostroj “Prenja” bio napravljen daleke 1905. godine, on je kada sam ja došao na brod u ljeto 1960. bio još uvijek u začuđujuće dobrom stanju. To je bio klasični stari parostroj tzv. trostruke ekspanzije s tri cilindra – visokotlačnim, srednjetlačnim i cilindrom niskog pritiska, a koji je radio glatko i mirno kao mehanizam najboljeg sata, vrteći se na samo 32 okretaja u minuti. Brod je imao tri vatrocjevna Yarrow, odnosno takozvana škotska kotla koji su proizvodili paru za pogon parostroja, a svaki je zagrijavao po 30 tona vode”, i danas, preko šest decenija kasnije, kapo Pejović detaljno se sjeća svog prvog radnog mjesta – mračne, klizave i opasne strojarnice i kotlarnice “Prenja”. Za razliku od pogonskog kompleksa u kojem je još bilo života, trup i konstrukcija broda su bili pri kraju – izjedeni korozijom i višedecenijskim naprezanjima u borbi s valovima. “Govorilo se da bi se mogla petospratna zgrada napraviti koliko je u “Prenju” tada bilo upotrebljenog brzovezujućeg cimenta kojim su krpljene razne rupe i oštećenja koja su se otvarala na oplati broda. Kada smo doplovili do luke Ždanov u tadašnjem SSSR-u (današnji Mariupolj u Ukrajini), remorker nam je prišao, naslonio svoj pramac na naš bok i krenuo da nas guranjem postavi uz lučki gat gdje je trebalo da krcamo teret uglja za željezaru u Zenici. Brod je dakle, bio prazan i glavna paluba mu je bila visoko nad morem, što znači da se remorker naslonio na dio oplate koji bi inače, tokom plovidbe pod teretom, bio ispod vodene linije – pod morem. Ja sam bio dolje u makini, a parni stroj radi prilično tiho, bez buke karakteristične za dizel motore. Odjednom, začula se neka neuobičajena buka – kao da nešto pada i udara po pajulima u strojarnici. Okrenem se i vidim da je remorker koji se pramcem oslonio na našu oplatu između dva rebra, probušio tanke i zarđale limove trupa “Prenja” i da njihovi ostaci i krhotine sada padaju po strojarnici. Morali smo brzo reagovati jer je ukrcaj tereta trebalo da odmah počne, a s time bi i rupa koju smo imali u boku, brzo došla ispod nivoa mora. Brodski meštar je odmah dotrčao s dvije-tri daske, za njim neko ide s pilom, a neko treći donosi vreću cimenta. Odmah smo tu napravili šalung u obliku sanduka između dva rebra brodskog trupa, zamiješali i nasuli cimenat i tako zakrpili rupu s kojom smo se, pod punim teretom uglja, i vratili u Jugoslaviju”, priča za “Vijesti” stari kapo, uz osmijeh dodajući da ni sam ne zna kako je oldtajmer “Prenj” sa trupom koji je bio u tako lošem stanju uopšte mogao da prolazi tehničke preglede i dobija papire o sposobnosti za plovidbu. “Ma, bilo je i poslije takvih čudnih slučajeva. Sa parobrodom “Orjen” sam doživio da nam, tokom nevremena u Biskaju, pukne glavna paluba u visini štive broj tri koja je bila između komandnog mosta i stroja. Bilo je to najgore nevrijeme koje sam ja iskusio tokom moje karijere na moru, ali smo uspjeli da sretno stignemo do Liverpula gdje je na brod došao tehnički inspektor da ga pregleda. Oštećenja na glavnoj palubi smo prekrili nekim daskama, da inspektor ne bi vidio tu pukotinu zbog koje nas sigurno ne bi pustio da nastavimo plovidbu, već bi nas zaustavio i naredio hitni popravak u skupom britanskom brodogradilištu. Zapovjedništvo broda je posadi reklo “popravićemo to kad se sada vratimo u Jugoslaviju”, a mi nismo došli u Jugoslaviju još godinu dana nakon toga, već smo s tom poprečnom pukotinom preko glavne palube, plovili čitavo to vrijeme. Tokom nevremena, kada stojiš na palubi, samo vidiš kako se pukotina otvara i zatvara, kako se brod savija na valovima…”, sjeća se stari kotorski pomorac. Vrativši se na svoje prvo iskustvo u plovodbi s “Prenjem” od Šibenika do Ždanova i nazad do Splita gdje se iskrcao nakon 34 dana špicfajerskkog staža, Pejović naglašava da je to za njega kao tada golobradog mladića, bilo teško i vrijeme puno nepoznanica gdje se suočio sa specifičnim ambijentom života i rada sa 40-ak drugih članova posade od kojih su svi bili stariji i iskusniji od njega.
”Prenj” vezan na kotorskoj rivi foto: Privatna arhiva
”Išli smo prazni za SSSR, a “Prenj” za razliku od modernijih brodova, nije imao posebne tankove za uzimanje vodenog balasta kojim se povećava stabilitet praznog broda na moru, već se kod njega vodeni balast krcao direktno u štive. Možete zamisliti kako se onda kada se tolika slobodna površina vode u nepregrađenoj štivi, počne kretati lijevo-desno kako se brod valja na valovima, koliko je to bilo neugodno iskustvo. Istovremeno, pošto je brod “visoko” na moru, pola propelera je stalno iznad vode, pa danima slušate buku od udara krakova propolera po površini”, prisjeća se Pejović dodajući da je stari “Prenj” u takvim uslovima mogao postići tek izuzetno skromnu brzinu od 5-6 čvorova, pa je putovanje do Ždanova trajalo punih 12 dana. “Špicfajer, kakav sam ja tada bio, je na brodu bukvalno “krpa za sve”. Stalni posao mi je bio da pomažem ložačima i garbunijerima (članovima posade koji dovoze pogonski ugalj iz bunkera, do kotla u koji ga onda ložač ubacuje). Pogon se radi 24 sata dnevno, u tri smjene posade pri čemu vam jedna gvardija traje četiri sata. E sad, ako se npr. ložač razboli, pa ne može da radi, garbunijer preuzima njegovu rabotu, a ti kao špicfajer ili asistent, ideš sa lopatom i kariolom da dovoziš ugalj iz bunkera do kotlova. Sjećam se da mi se tada dosta puta desilo da taman kad napunim kariolu uglja, ona se prevrne i prospe jer se brod valja tokom lošeg vremena, pa onda moraš ponovno. Posebno je treško bilo u početku dok su bunkeri puni jer je pred tobom bukvalno čitavo brdo garbuna sa kojim se moraš izboriti sa jednom lopatom i kariolom. Sve je mračno i zagušljivo, puno ugljene prašine, pa si crn i šporak da te ni rođena majka ne bi prepoznala”, kaže Pejović dodajući da je u jednoj smjeni, tako trebalo prevesti i do četiri tone uglja po kotlu. Nakon gvardije, onako prljav i umoran, mladi špicfajer je išao da se opere – u jedinom “kupatilu” na brodu gdje je postojala samo jedna ručna pumpa kojom bi se ionako ograničene količine slatke vode, punile u jedan metalni kablić kojim se onda čovjek zaliva i pere. Pumpa je namjerno bila ručna, a ne električna, kako bi se i na taj način smanjila potrošnja slatke vode, a nerijetko se upotreba vode i dodatno ograničavala jer je bilo potrebno nadomjestiti količine slatke vode predviđene za pogon, a koje su se neminovno, gubile tokom rada parostroja, kotlova i kondenzatora.
”Kad dođeš na brod, dobiješ taj pocinčani metalni kotlić, jedan mali šugaman (peškir) i sapun i to ti je da se sam onda snalaziš. Na “Prenju” sam spavao u kabini u pramčanom kaštelu, a koja je bila originalno namijenjena za dvoje ljudi, ali su meštri u njoj nagurali drvene bunkove (krevete na sprat) za šest odraslih i mene sedmoga kao dijete. Ta pozicija na prvi je inače, vrlo neudobna zato što taj dio broda dosta posrće (kreće se gore-dolje) u valovima u nevremenu, a još je kroz tu našu prostoriju na “Prenju” prolazila i cijev kroz koju ide sidreni lanac, pa možete zamisliti kako je to izgledalo kada spavaš, a brod obori sidro i onda desetine metara teškog sidrenog lanca koji ističe u more, udaraju u tu cijev praveći zaglušujuću buku. To ni danas ne mogu zaboraviti. Bio je to vrlo težak pomorački život, nešto iz jednog potpuno drugačijeg vremena, a što današnji pomorci ni zamisliti ne mogu”, ističe Pejović.
”Prenj” vezan na kotorskoj rivi foto: Privatna arhiva
”Prenj” je bio posljednji brod Jugooceanije koji je imao smještaj niže posade pod pramčanim kaštelom, dok su kod nešto mlađih parobroda, ovi mornari bili smješteni na značajno udobnijem i povoljnijem mjestu – u krmenom kasaru. Ipak, ni ovdje nije bilo potpuno ugodno jer je pod njima po moru kad je brod prazan, stalno “lupala” elisa, ili se konstantno čuje zvuk hidrauličnog kormilo-stroja koji pokreće list kormila. Za “Prenj” i njemu slične brodove, para je bila sve jer bez nje na brodu ne bi funkcionisalo ništa – od pogona, do osvjetljenja jer je para preko dva mala dvoklipna parostroja, pokretala i dinamo koji je proizvodi istosmjernu stuju napona 110 volti. Stoga je brod morao biti “parospreman”, odnosno da kotlovi budu podloženi i postignut dovoljan pritisak pare. Za postizanje tog stanja trebalo je kotlove naložiti 24 sata ranije od termina za isplovljavanje broda i početi grijati vodu, ali je po riječima Pejovića, i to trebalo raditi postepeno i sa znanjem da se materijal u parovodima, ventilima i na drugim mjestima, da vremena da se pod toplotom postepeno širi i tako spriječe pucanja opreme ili isticanja pare i vode. Što se samog klipnog parostroja tiče, Pejović ističle da je to s mehaničkog stanovišta, bila izuzetno dobra mašina sa minimalnim trošenjem mobilnih djelova, manjim termičkim opterećenjima i neuporedivo manje bučna od dizel motora. Ipak je trebalo iskustveno naučiti kako kontrolisati temperature pojedinih djelova i sklopova parostroja na kojima nije bilo mjerača kakvi postoje danas, pa je dodirom, rukom trebalo sve opipati, često pri tome izbjegavajući da te nešto što rotira ili se kreće linearno, zahvati i povrijedi. Kod starih kotlova sa loženjem na ugalj, poseban problem je bio pepeo koji se iz kotla vadio na kraju svake gvardije. Posuda sa izvađenim pepelom se onda preko posebne cijevi koja je išla od strojarnice do glavne palube i kroz koju se kretao klip pogonjen vakumom što ga je stvarao sam parostroj, dizala na palubu i bacala preko strane broda u more. “Morao si, međutim, biti vrlo oprezan kad to činiš da pepeo prospeš niz vjetar, kako ti ga u protivnom, ne bi vjetar vratio u lice ili na brod. Budući da je u pepelu bilo još dosta užarenih ugaraka, to je prijetila opasnost od opekotina, čak i izbijanja požara ako vjetar žeravicu vrati na platnene pokrivače čamaca za spašavanje ili grotala štiva”, prisjeća se Pejović.
Nakon “Prenja”, po završenoj četvrtoj godini Nautike, on se kao asistent stroja 1961. ukrcao na Jugooceanijin parobrod “Kozara” sagrađen 1927, da bi u decembru iste godine prvi put dopao na jedan motorni brod – teretnjak “Kordun” koga je kotorska kompanija upravo tada bila kupila od britanskog brodara Pool Shipping Company. Ovaj teretno-putnički brod od 5.170 BRT dugačak 136 metara, sagrađen 1950. u Sanderlendu, bio je namjenski građen za liniju između Evrope i Meksičkog zaliva, pa ga je i Jugooceanija koristila na toj relaciji, od Jadrana prema lukama u meksičkom zalivu i istočnoj obali SAD. Sa dizel motorom Doxford snage 3.300 konja za koga Pejović i danas kaže da je bio veoma dobar, “Kordun” je postizao maksimalnu brzinu od 12,5 čvorova i jedan vijađ preko Sredozemlja i Atlantika, od Italije do luka u Teksasu, bi završavao za 16 dana. Iako mu je ovaj brod ostao u lijepom sjećanju, Pejović je tek nedavno, prelistavajući specijalizovane britanske časopise o istoriji njihovog pomorstva, našao podatak da je posljednji britanski zapovjednik na ovom brodu koji se tada zvao “Deerpool”, izvršio samoubistvo u svojoj kabini, neposredno prije nego što će brod biti prodat “Jugooceaniji”. “Da smo to tada znali, sigurno nam ne bi bilo svejedno, jer su pomorci inače, prilično sujevjerni ljudi i ne vole da plove na brodovima na kojima su se ranije dešavale tragedije i ljudi gubili život”, naglašava on. Na “Kordunu” je prilikom jednog prelaska Atlantika, primio i uznemirujuću vijest da je nakon sudara, u Engleskom kanalu u noći 7. na 8. januar 1962. potonuo jugoslovenski parobrod “Šabac” na kojem mu je ujak, Radovan Jovanović, bio prvi oficir palube. Ipak, Radovan je srećom, bio jedan od samo pet preživjelih pomoraca sa “Šabca” dok se njihovih 28 kolega, na žalost, utopilo. Poslije “Korduna”, Pejović se ponovno ukrcao na jedan parobrod – “Orjen” koji je originalno, sagrađen kao tanker tipa “Victory” 1943. u Kanadi, da bi kasnije bio prepravljen za suve terete i 1957. prodan Jugooceaniji. “Orjen” i njegov blizanac “Rumija” na kojoj sam kasnije takođe plovio, bili su znatno lakši za rad od “Prenja” i “Kozare” za razliku od kojih su imali po četiri kotla “Babcock&Wilcox” koji su umjesto ugljem, imali loženje na naftu”, naglašava Pejović.
”Orjen” uplovljava u Kotorfoto: Privatna arhiva
Kao posebno interesantan, on izdvaja svoj sljedeći brod – mali teretnjak “Dobrota” od 4.249 tona, koji je građen 1950. u Njemačkoj. “Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, saveznici nisu Njemačkoj dozvoljavali da pravi moderne brodske dizel motore, pa su oni bili prinuđeni da usavršavaju parnu mašinu. Tako su oni napravili možda i najmoderniji parostroj ikad, kakav je bio i na “Dobroti” – Lenz sa dva dupleks cilindra, ventilima i niskotačnom turbinom u koju je para odlazila nakon što odradi ciklus u motoru, umjesto da odmah ode u kondenzator. Na taj način stvarao se vakuum i povećavala brzina okretaja stroja, efikasnije koristila energija i povećavala brzina plovidbe”, objašnjava on. Uslijedila je plovidba na modernom Jugooceanijinom motornom brodu “Boka”, opet “Kordunu”, te parobrodima “Krivošije” i “Rumija”, da bi Pejović nakon toga ušao u jednu novu avanturu zvanu Sudan Line.
Riječ je o novoformiranoj nacionalnoj brodarskoj kompaniji istočnoafričke države Sudan, a iza koje je zapravo, stajala jugoslovenska državna finansijska i tehnička podrška. SFRJ je tada obilno podržavala tu tek osamostaljenu bivšu britansku koloniju, pa su za Sudan 1962. i 1964, godine u brodogradilištu Uljanik u Puli jugoslovenskim novcem napravljena dva vrlo lijepa i moderna teretna linijska motorna broda “Sennar” i “Kordofan” od po oko 5.000 tona. “Plovio sam na oba ta broda kao oficir stroja. Posada je bila mješovita – nas po četiri Jugoslovena (zapovjednik, upravitelj stroja, te prvi oficir palube, odnosno stroja) i oko 40 Sudanaca, a zadatak nam je bio da osim klasičnog vođenja broda, obučavamo sudanske pomorce. Većina njih su bili studenti koji su prethodno školovani u Jugoslaviji gdje su tri godine učili naš jezik, a potom četiri godine pomorsku školu. Odlično smo sarađivali jer su neki od tih Sudanaca naš jezik govorili možda i ljepše i gramatički pravilnije od nas samih”, prisjeća se Pejović. Kotorski strojar potom je plovio na velikom njemačkom tankeru “Clavigo” od 140.000 tona gdje je opet bio na parnom pogonu – ali ovog puta veoma zahtjevnom sistemu koji su činili kotlovi što su proizvodili tzv. superpregrijanu paru temperature 480 stepeni Celzijusa i pritiska 108 atmosfera, a koja je onda pokretala parnu turbinu. “Ta para je nevidljiva golim okom, samo je čujete. Ako, ne daj Bože, pukne kakva flanđa ili cjevovod, ta para vas neće opeći, već će bukvalno presjeći čovjeka na pola”, naglašava Pejović, dodajući da se na “Clavigu” kratko zadržao, napravivši dva vijađa od Evrope do Persijskog zaliva, i to oko Afrike i rta Dobre nade a ne kroz Suecki kanal, a koja su trajala po 32 dana. Tada je već bio odlučio da se preseli u Veliku Britaniju i pokuša naći posao na kopnu a uskoro se i oženio Britankom s kojom je u Liverpulu zasnovao porodicu. Ipak, more ga je i dalje vuklo pa se ubrzo ukrcao na bulkcarrier “Timna” od 30.000 tona, koji je pripadao izraelskoj državnoj kompaninji “Zim Israel Navigation”, a što je bilo pravo čudo budući da je prethodno imao arapske, odnosno njemačke poslodavce na koje u jevrejskoj državi, nisu gledali ni s najmanjom simpatijom.
Iz Pejoviceve-pomorske knjizice matrikule
”Još se sjećam oficira zaduženog za personal u toj kompaniji, izvjesnog Ajzaka. Sjedi za stolom, gleda moju dokumentaciju i reference i kaže: sve je ovo dobro, ali te moram zadnju stvar pitati – da nisi možda ikad plovio s nekim iz ovih arapsklih zemalja? A ja dvije godine plovio za Sudan Line i obučavao Sudance… Zastao sam, a on pita – jesi, zar ne? Mogao sam pokušati da ne odgovorim istinu, ali nisam to učinio, već sam mu rekao ko su mi bili pređašnji poslodavci. Nasmijao se i samo tiho rekao – neka to ostane između nas i udario mi pečat da sam primljen”, priča kapo Pejović koji je onda na “Timnu” doveo i svoju ženu. Uskoro je međutim, odlučio da se skrasi i nađe nešto što će ga držati bliže kući i porodici u Liverpulu, pa se zaposlio kao upravitelj stroja na brodovima jedne kompanije specijalizovane za poslove bagerisanja morskog dna.
”Pet godina sam tako plovio na tzv. suction dredgeru, odnosno brodu bageru koji preko posebne velike cijevi promjera 18 inča što se spušta na morsko dno ispod broda, i jakih pumpi, usisava materijal – pijesak i mulj s dna. Kompanija za koju sam radio, bavila se eksploatacijom pijeska za građevinsku industriju i proizvodnju betona. Taj materijal smo vadili u akvatorijumu oko luke Liverpula i na ušću rijeke Merzi. Brod je sa svojom usisnom granom, mogao da vadi materijal s dubine od 22 metra, a pumpu je pogonio motor snage 800 konja. U jednoj turi bismo iskopali do 1.200 tona materijala koji se onda odnese na kopno i koristi u građevinskoj industriji. Zavisno od pozicije gdje bi vršili bagerisanje, brod bi napunili za sat-sat i po vremena, a nekad bi nam, bogami, trebao i po čitav dan. Pri tome nerijetko morate prekidati posao jer se rešetka na početku usisne cijevi začepi krupnijim kamenom ili drugim materijalom, pa je morate vaditi i čistiti. Jednom sam tako u njoj našao čak i ljudsku lobanju”, kaže Pejović. Kada je zbog krize na tržištu nekretnina i građevinarstva u Britaniji krajem sedamdesetih, kompanija za koju je radio značajno redukovala svoju flotu brodova bagera, bokeljske strojar odlučio da konačno kaže zbogom plovidbi i da potraži posao na kopnu. Radio je u nekoliko različitih firmi da bi se na kraju skrasio u kompaniji koja se bavila proizvodnjom i prodajom posebnih mašina za razne namjene u fabrikama. On lično se tada specijalizovao za montažu i popravke jedne specijalne mašine za pakovanje industrijskog ekploziva, pa je narednih godina putovao po cijelom svijetu da u raznim pogonima, instalira ove mašine i opremu.
U Liverpulu arestirani brod Cetinje
Kasnije je do odlaska u penziju, radio i na instalaciji velikih industrijskiih mikortalasnih peći pa je tako dolazio i u bivšu Jugoslaviju gdje je takve peći instalirao u fabrici za proizvodnju automobilskih guma i druge gumene robe “Tigar” iz Pirota. Time je ovaj nesvakidašnji čovjek i avanturista, u smislu svoje tehnike struke zatvorio puni krug – od rudimentarne tehnologije brodskih parnih strojeva sa početka 20. vijeka, dok kompleksne mikrotalasne tehnologije sa kraja tog stoljeća.
Plovio i po rijekama, radarom pratio oblak
Osim po svjetskim morima i okeanima, Nikola Pejović je svojevremeno, plovio i po rijekama. Na nagovor jednog druga naime, 1965. odlučio se da upiše Spoljnotrgovinski fakultet u Beogradu, ali su istovremeno njih dvojica i radila u tamošnjem velikom hidrograđevinskom preduzeću “Ivan Milutinović” i na njegovim plovnim objektima na Dunavu, Savi i drugim unutarnjim vodama. Kolega je plovio na remorkeru, a Nikola je bio strojar na jednom velikom PIM-ovom riječnom bageru.
”Tako sam nekoliko mjeseci radio na riječnom bageru na “produbljivanju odnosa” Bačke i Banata, odnosno održavanju i dubljenju kanala Dunav – Tisa – Dunav. Međutim, dolaskom zime, naš brod je povučen u tzv. zimovnik PIM-a u Beogradu. Oko nas snijeg, hladnoća, tamno nebo, a rijeka se zaledila što mi se nikako nije dopadalo. Tada mi je stigao i poziv za vojsku koji sam inače, ranije na Jugooceaniji uspješno odlagao nekoliko puta. Međutim, ljudi iz uprave PIM nisu htjeli da se obrate vojsci da mi se opet odloži odsluženje vojnog roka, pa sam nazvao Jugooceaniju i pitao ih hoće li oni to uraditi, a ja da odmah idem na neki njihov brod. Pristali su i opet sam tako odložio odlazak u vojsku koju sam tako otezao do krajnjih granica – 27. navršene godine života. Tada su me konačno regrutovali i poslali na odsluženje vojnog roka u Mornaricu – prvo u Pulu, pa sam poslije prekomandovan na rt Oštro (Prevlaka) na ulazu u Boku gdje sam službovao kao poslužilac osmatračkog radara”, priča Nikola koji kaže da se kao radarista nije proslavio jer je jednom kao navodni nepoznati brod koji je upao u naše vode, na radaru pratio niske oblake jer i oni daju povratni radarski odraz. “To sam kasno ustanovio, tek nakon što sam o neidentifikovanom brodu u našim vodama, već bio izvjestio komandu u Kumboru. Dežurnom vojniku s kojim sam bio na radio-vezi rekoh da sam se zbunio i da to nije nikakav brod, već oblak, na što je on uplašeno kazao da to ne smije prenijeti pretpostavljenima jer je u Kumbru već na osnovu moje pogrešne identifikacije radarskog odraza, bila data uzbuna i visoki oficiri su nagrnuli u kasarnu. Stoga sam se onda mic po mic, izvlačio iz nebranog grožđa javljajući da brod (a bio je oblak) navodno mijenja kurs i izlazi iz naših teritorijalnih voda i nestaje prije nego što su za njim isplovili naši patrolni čamci”, uz smijeh prepričava ovaj vitalni osamdesetogodišnjak.
Pomagao našim zarobljenim pomorcima
Živjeći od početka sedamdesetih u Liverpulu, Nikola je bio željan naših ljudi kojih tamo gotovo da nije bilo. Stoga je konobarici u Seamens Clubu u liverpulškoj luci dao zadatak da mu javi ako tamo dođe neki naš mornar, pa je ubrzo tako saznao za slučaj jedng panamskog trgovačkog broda koji je bio arestiran u toj luci zbog neplaćenih obaveza njegovog vlasnika za remont broda. Kapetan i nekolicina članova posade bili su iz Jugoslavije, pa je Pejović pohitao da se s njima upozna. Dok god je brod bio pod zapljenom, on je zemljacima i ostaloj posadi pomagao u rješavanju nekoliko tehničkih problema. Drugi, mnogo ozbiljniji slučaj, desio se početkom devedesetih kada je u Liverpulu, zbog sankcija UN prema tadašnjoj SRJ, uhapšen brod “Cetinje” (tada plovio pod imenom “Playa”) barske Prekookeanske plovidbe. Tridesetak naših pomoraca s tog broda koji je mjesecima bio prisilno usidren ispred luke, bilo je u vrlo teškoj poziciji. Brod je ostao bez goriva, pa time i struje, hrane i vode je bilo sve manje i niko se nije osvrtao na naše ljude koji zbog sankcija i prekida novčanih tokova, nisu dobijali ni plate. “Uspio sam da preko jednog poznanika koji je bio poslanik u britanskom parlamentu, izdejstvujem da se brodu ipak dozvoli da se veže u luci, dobije struju s kopna i da pomorci s “Cetinja” mogu izaći i kretati se po luci.
U jednom obližnjem supermarketu organizovali smo akciju prikupljanja pomoći za njih, pa je svaki kupac mogao da u jedna kolica na izlazu iz radnje, ostavi svoj dobrovoljni prilog u obliku hrane, sredstava za higijenu i drugih potrebnih stvari jer posada “Cetinja” tada nije dobijala plate i bili su bez novca”, prisjeća se Nikola koji je zemljacima popravio i pokvareni električni grijač za vodu, pa su oni konačno mogli istuširati toplom vodom, a povezao ih je i sa svojim poslovnim partnerima kako bi im pomorci s arestiranog “Cetinja” prodali višak nekih rezervnih djelova za turbinu sa brodskog motora, čime su došli do malo toliko im potrebnog novca. “Jedne noći u 11 sati zazvonio mi je telefon u kući. Zvali su sa “Cetinja” da se brod topi i da imaju prodor vode. Popustio je jedan od ventila-kingstona na trupu i voda je nezadrživo nadirala u strojarnicu. Dok sam ja stigao prošlo je već pola sata i nivo vode je već bio prešao prve pajule u makini. Narednih nekoliko sati smo se zajedno borili da zaustavimo prodor vode, a ja sam ujutro autom pošao da kupim brzovezujući cimenat i daske za šalung, pa smo odmah potom betonirali i tako zatvori oštećeni i kingstron i spriječili potapanje broda”, kaže Pejović koji je na svaki mogući način pomagao postepeno sve manji broj pomoraca koji je ostajao na “Cetinju”. Na kraju nakon višemjesečne agonije sa prvobitnih 30 pomoraca, na brodu su čekajući njegovu prodaju i naplatu svojih potraživanja ostala samo dvojica, ali su na kraju i oni odustali i odlučili da se vrate kući. Njih je Nikola autom poveo na aerodrom u Londonu i ispratio za domovinu. Napušteno i oronulo “Cetinje” su britanske lučke vlasti nedugo potom prodale u staro željezo.
Kako se prala odjeća na parobrodu
Ložači i garbunijeri na poslu u kotlarnicifoto: Privatna arhiva
Na “Prenju” i ostalim starim parobrodima nije bilo veš mašina, pa je svaki član posade sam prao svoju odjeću u istom onom metalnom kotliću kojim se i tuširao.
“U njega staviš prašak – tada je bio “Tide”, napuniš vodu i staviš šporku robu, a onda u to staviš cijev od pare i otvoriš ventil. Vrlo brzo onaj prašak napravi pjenu, a sva mast i prljavština s robe ispliva na površinu vode odakle je skineš i onda ocijediš lijepo opranu robu”, priča Nikola koji je jednom poslušao i savjet starijeg kolege koji mu je pričao da se nekada na jedrenjacima odjeća posade prala tako što se veže u gomilu konopom i onda na drugom konopcu koji je vezan na palubi, baci u more i pusti po krmi od broda, da je pere samo more i kretanje broda. “Ja sam to i uradio s nešto svoje robe, ali sam onda pošao za poslom i potpuno na to zaboravio. Sjetio sam se što sam učinio tek nakon nekoliko dana, te pođoh da vučem onaj konop koji je još bio vezan za ogradu na krmi broda, ali sam kada sam to izvadio, na kraju našao samo patrljke od odjeće i to na mjestima gdje je bio konop, a sve ostalo je more iscijepalo i odnijelo”, kaže Pejović dodajući da je onda bio vrlo ljut na starijeg kolegu koji mu je predložio taj metod pranja odjeće.
Od posljedica koronavirusa u Crnoj Gori od jučerašnjeg presjeka preminula je jedna osoba, a registrovano je 320 novih slučajeva, saopšteno je iz Instituta za javno zdravlje IJZ.
Jednom davno kad je McDonald’s prvi put došao u ove krajeve, pred njegovim su se restoranima formirali dugi redovi obožavatelja ali i znatiželjnika. Jučer između jedan i dva dvaput smo prošli kraj porečkog Tunaholica. Oba su se puta redovi pred ovim minijaturnim street food lokalom protezali kroz dvije ulice. No, oni kojima čekanje ne smeta uživali su u Tunaholicovu ribljem street foodu, po kojem je mirisala cijela porečka glavna ulica.
U Tunaholicu smo prvi i jedini put jeli prije dvije godine, dok je još bio relativno anoniman. Naručili smo odličan crni burger sa steakom od tune i jako fini fritto misto. U ono je vrijeme Tunaholic imao mali jelovnik i grozan izbor pića.
Koncept jelovnika nije se srećom promijenio: tuna, mala plava riba i morski pas, kozice i lignje, glavni su sastojci koji se pripremaju u popularnim, uglavnom street food formatima. Cijene su i dalje prijateljske.
Koncept funkcionira izvrsno, o čemu svjedoče redovi pred Tunaholicom, ali i činjenica da je Tunaholic otvorio lokale u Rovinju i Ljubljani. Kad bi u Hrvatskoj bilo mudrih i dalekovidnih restoranskih investitora sa zaista ozbiljnim novcem, Tunaholic bi već sad premrežio cijeli Jadran. Hrvatskoj obali potrebno je barem tridesetak Tunaholica. A bilo bi nam jako drago da se bar jedan otvori u Zagrebu.
