Na mjestu nekadašnje divlje deponije uz kotorsku obalu, postoji plantaža prvih kamenica na crnogorskom dijelu Jadrana koja funkcioniše po ekološkim principima održivog razvoja.

Kamenica (ostriga) je svjetsku slavu zaslužila ne samo zbog svoje hranljivosti, već i afrodizijačkog svojstva. Ako je uberete u Orahovcu kod Kotora, gdje je prvo ekološko uzgajalište te školjke u Crnoj Gori, u njenom mesu koje se jede sirovo, samo sa kap limunovog soka, osjetićete i sve ukuse Boke.

“To su ukusi mora i sunca koji daju snagu i energiju jer se kamenica smatra najvećim prirodnim afrodizijakom”, kaže Nevres Đerić.

Iako diplomirani inženjer, više voli da ga predstavljaju kao ekologa. Iz Višegrada u Bosni i Hercegovini je došao na školovanje u Kotor prije 35 godina, zaljubio se u more i tu ostao.

Prije petnaestak godina, tadašnji direktor Instituta za biologiju mora Sreten Mandić dao mu je ideju da pokuša uzgoj kamenice. Počeo je sa izučavanjem te školjke zahvaljujući doktorskoj disertaciji Jovana Stjepčevića koja je potvrdila da ih je moguće uzgojiti u Boki, iako je riječ o komplikovanom procesu. Jer, prednost zaliva su mnogi izvori i rijeka Ljuta koja se uliva u Jadran, pa miješanjem slatke i slane vode omogućava idealan salinitet mora za uzgoj kamenica.

Trebala je decenija izučavanja, patentiranja i izgradnje plantaže školjki na ekološkim principima održivog razvoja i to na mjestu nekadašnje divlje deponije.

U svemu je imao pomoć Instituta za biologiju mora i uzgajivača iz Hrvatske i Italije, pa su prije šest godina ubrane prve kamenice.

“Mlađ sam uz pomoć prijatelja sakupljao u Bokokotorskom zalivu, ali pošto nismo imali dovoljne količine mlađi, dio smo morali uvesti. Zato smo zvanično prvu mlađ uvezli od Cvjetka Matkovića, poznatog uzgajivača iz Stona”, navodi Nevres Đerić.

Danas, kamenice uzgaja na dubini od sedam do 28 metara i one postaju jestive nakon dvije i po do tri godine, kada dostignu veličinu od šest santimetara. Za sve to vrijeme, iziskuju puno brige i rada.

“Od momenta kada se školjka prihvati podloge, moramo je prenositi, presađivati, skidati obraštaj: dok ne dostigne svoju konzumnu vrijednost, jedna kamenica prođe kroz moje i ruke moje porodice najmanje dvadesetak puta”, objašnjava Đerić.

Iako se kamenice spremaju na mnoštvo načina, gastronomi kažu da su najbolje svježe otvorene. I kuvari potvrđuju da su tako najukusnije, a šef Vuko Mitrović koji je sredinom 70-ih godina radio u grad-hotelu Sveti Stefan, priča da je kamenica uvijek bila neizostavni dio menija za istančana nepca.

“Imali smo zlatni pribor za otvaranje kamenica, a servirali smo ih na punu duzinu, znači dvanaest školjki koje su bile na ledu, samo uz dodatak limuna, onako natur, najjednostavnije. Bio je užitak gledati ljude kako uživaju u toj deliciji, a i mi smo ih bogami usput pomalko probali”, prisjeća se Mitrović.

A i ko bi odolio mističnom ukusu kamenice? Oni koji ih jednom probaju na ekološkoj plantaži školjki, ponovo im se vraćaju. Sa svoje brodice ili jahte uberu kamenice direktno iz mora, pa tu na ušću Ljute isprobaju neki od recepata za buzaru sa domaćinima.

“Imali smo goste iz 47 zemalja i mnogi nam dolaze godinama. Dosta mojih Kotorana još nije posjetilo ovo uzgajalište, ali mnogo stranaca jeste, redovno nam dolaze ponovo i nekoliko mjeseci ranije najavljuju dolazak”, kaže Đerić.

Nedavno je u tivatskom zalivu primijećena i jedna nova vrsta kamenice, i to biserna vrsta. Njeno latinsko ime je Pictada radiata i potiče iz Indo-pacifičkog regiona.

Osim što je popularna zbog svog mesa, među školjkašima u Persijskom zalivu, na primjer, uzgajaju je i zbog bisera koji u sebi rađa. Nekoliko njenih primjeraka koji su najvjerovatnije stranim plovnim objektima stigli i do zaliva, Nevres Đerić je odvojio za eksperimentalni uzgoj kako bi zatolio svoju znatiželju i uvjerio se može li ta vrsta opstati u bokeljskim uslovima.

“Ostavio sam određenu eksperimentalnu količinu radi posmatranja. A što se tiče uzgoja, to je vrlo zahtjevan proces, pa za sada o tome ne razmišljam”, kaže ovaj pasionirani školjkaš.

Institut za biologiju mora je do sada u Boki Kotorskoj evidentirao 110 vrsta školjki, od čega je 57 konzumnih.

Osim mušlji i kamenica, procjenjuje se da bi u zalivu moglo da se uzgaja oko deset autohtonih vrsta.

/J.V./