Nebrigom društvene zajednice ostaje bez stana

1 od 6

Traži da joj Opština Kotor i firma „Kroling“ obezbijede socijalni stan

Poslije 42 godine radnoga staža, od čega je 36 godina stekla radeći kao medicinska sestra u Zavodu za rehabilitaciju „Vrmac“ Prčanj-Beograd na Markovim rtu (danas „Hayat), 72- godišnja Mileva- Eva Bulatović, sada već kao penzionerka i lice sa invaliditetom, našla se u situaciji da nema gdje da živi. Rješenju stambenog pitanja se nadala od kada joj je matična firma u dogovoru sa Opštinom Kotor nakon zemljotresa 1979. godine ustupila prostor u odjeljku „Izolacija“ (dograđen iza „Ruskog doma“ na Prčanju), kao privremeni smještaj, uz obećanje i obavezu da će to pitanje trajno riješiti u dogledno vrijeme.

Prošlo je 44 godine od tada, dosta je novca ulagala u sanaciju i renoviranje ovog prostora, nagriženog vremenom i vlagom, a danas je ova žena u situaciji da mora da izbacuje vani stvari koje je svojim radom sticala, a da sa njima nema gdje, jer nema svoj kutak za život. To joj je naložio Vrhovni sud Crne Gore, kako bi oslobodila prostor novim vlasnicima, koji su prodajom Zavoda za rehabilitaciju „Vrmac“ Prčanj-Beograd na Markovim rtu, dobili i stare zgrade na ekskluzivnom mjestu u prvoj liniji obale u Lekovini na Prčanju.

-U Kotor-Prčanj sam došla da živim iz Podgorice, odakle su moji preci,  a danas se osjećam kao izbjeglica u svojoj državi, pored svega što sam ulagala, kako bih kao penzioner imala svoj kutak za skromni život. U penziju sam pošla sa radnim stažom od 41 godine, sedam mjeseci i 27 dana i tražim da mi se da ono što sam svojim trudom zaslužila kroz izdvajanja od svog ličnog dohotka- za penzijsko i socijalno osiguranje, za sindikat, a naročito za stambeni fond, kaže Eva.

– Radila sam u ovim objektima, među najstarijim sam radnicima „Vrmca“, od kraja 1973. godine. Kada je bio zemljotres 1979. godine, dobila sam privremeni smještaj preko Radničkog savjeta Zavoda za rehabilitaciju Vrmac, uz potvrdu Svetozara Batute iz Opštine. Naš tadašnji direktor Vlado Marković imao je ugovor sa Opštinom Kotor da se riješi stambeno pitanje za nas troje radnika, da nam se daju kamp kućice, kao svima postradalim od zemljotresa. Umjesto toga, smješteni smo u bivšem objektu „Izolacija“, dograđenom uz „Ruski dom“ na Prčanju, koji su vlasništvo Zavoda za rehabilitaciju. Tu je trebalo da živimo sve dok se naš smještaj trajno ne riješi, da dobijelmo „socijalne stanove“, što je od Opštine tražio i direktor Drago Kovačević. Kasnije je i Milica Lazović, direktorica Zavoda, išla dva puta kod tadašnje gradonačelnice Maje Ćatović u vezi sa smještajem, međutim, ništa nisu riješil. Međutim, do dana današnjega nikad se niko nije pozabavio našim stambenim pitanjem, ističe Eva, koja se penzionisala prije 15 godina.

Kompanija Kroling iz Danilovgrada, u vlasništvu Željka Miškovića, postala je u januaru 2019. Godine vlasnik atraktivnih i vrijednih nekretnina u srcu Boke Kotorske u Prčanju odlukom Vlade Republike Srbije nekretnine prčanjskog Instituta “Vrmac” dobila u zamjenu za svoju šestospratnicu u Beogradu… Kada je „Zavod“ Vrmac promijenio vlasnika, neriješeno stambeno pitanje ostalo je njemu „u naslijeđe“.

– U vrlo kratkom roku od novog vlasnika „Krolinga“ mi je došlo rješenje o iseljenju. Bila sam u šoku, htjeli su odmah da me izbace, a ja sam ih predala na sud. Čim sam firmu „Kroling“ predala na sud, oni su imovinu prodali za 600 hiljada eura firmi „Beko“ iz Podgorice. Presuda Osnovnog suda u Kotoru, a potom i Vrhovnog suda mi je stigla u vrijeme izolacije zbog pandemije „korona“ virusom, bez ikakve rasprave, što me navodi da je to rješenje donešeno pod pritiskom. Naveli su da nemam pravo da se dalje žalim višim instancama iz razloga što vrijednost sudskoga spora ne prelazi svotu od 20 hiljada eura, što je sa aspekta mojih ljudskih prava potpuno nevažan razlog.

Od Opštine i „Krolinga“- nasljednika Zavoda „Vrmac“ tražim samo ono što mi pripada, ono što sam ulagala tokom cijelog života. Opština Kotor raspolaže socijalnim stanovima u Lastvi grbaljskoj, neki su i dalje slobodni. Nadam se da će imati dobre volje da nađu smještaj i za mene, poručuje Eva za naš portal.

Ni otpremnine, ni akcija ni stana

-Ogromno bogatstvo bivšeg Hotela Vrmac na Markovom rtu, stare zgrade „Vrmca“, Lekovina, sva ta imovina prodata je za tri miliona i 250 hiljada eura, a da pritom nisu našli rješenje za mene kao samohranu majku, nisu uzeli u obzir da sam invalid III kategorije, nisu mi dali adekvatnu otpremninu, nisu dali akcije ni meni niti ijednom radniku „Vrmca“ i sad mi na kraju uzimaju krov nad glavom. Na ulicu idu stvari, na ulicu idem i ja…. Sve što sam za života zaradila sada završava u smeće, a ja u ovim godinama sada treba da se preselim i da živim kod ćerke i unučeta, da sa njima dijelim stan od 40 kvadrata, kaže Mileva Bulatović i dodaje da svojim radom zaslužila stan, te kao penzionerka želi da ima sopstveni prostor za život.

/M.D.P./