Betonski okov svake godine sve jače stišće Boku, drastično mijenjajući izgled ovog zaliva, nekada poznatog po skladnom prožimanju prirode i kulturnog pejzaža.
Ne mogu reći da se tu i tamo ne pojavi i neka gradnja, odnosno revitalizacija primjerena tradiciji i ambijentu, ali slaba je to utjeha, malo je toga, ali poenta i nije toliko kakva nam je gradnja, nego koliko nam je preostalo slobodne prirode.
Malo, a od jedne do druge građevinske sezone, još i manje. Tu i tamo se bunimo, ukazujemo, prijavljujemo, ali okov stišće sve jače. Obala je svakako najugroženija. Za svaki metar računa se koliko vrijedi u novcu, koliko stolova i ležaljki tu može da stane.
Prirodna obala polako postaje daleka prošlost. Zato one stare, iskonske spjađe, spjađe za dušu moramo tražiti sve dalje od Boke. Jednu od takvih, rijetkih preostalih, nalazim podno strmenih litica Konavoskih stijena, kod Popovića.
Po tradiciji, posjećujem je samo u hladnijoj polovini godine, kad je njena izolovanost i određena mističnost, najizraženija. Kako se približavam, huk valova se pojačava, a onda, iznenada, sa prvim vidikovcem, otvara se beskrajno morsko plavetnilo, oštro razdijeljeno od gotovo vertikalne litičaste obale. Stijene, primorski borovi, miris smole zagrijane na jesenjem suncu. Ukopana stazica vijuga strmo se spuštajući kroz samu liticu, da bi pred kraj prošla tunelom kroz stijenu.
Tek tu otvara se cijeli prizor sa zastrašujućim hridima podno koje se skriva najljepša konavoska, a usudio bih se reći i južnojadranska spjađa – Pasjača.
Visoko u vrhovima vidim jato pećinskih golubova, uznemirenih dolaskom čovjeka. Duž obale ređaju se klifovi i nepristupačni rtovi i jedini je izuzetak od ove fascinantne, ali surove prirode, ovih stotinjak metara plaže. U zadnjim metrima uz stazu stoje izvađene ribarske barke, mreže, u stijenu ukopane ostave. More, gledajući s visine, djeluje zastrašujuće providno. Naglo dobijajući na dubini, već malo dalje od kopna dobija onu izrazito tamno plavu boju.
Kupanje na ovom mjestu stvara kombinaciju užitka, ali i pritajene jeze. Tek tu posjetilac shvati koliko smo se za nekoliko decenija udaljili od guštanja na obali oblikovanoj prirodom.
Plašim se da će vremenom i ovdje doći „napredak“ i „civilizacija“, ali se i potajno nadam da ćemo na vrijeme uvidjeti da postoji sve veći broj posjetioca Jadrana koji u njemu traže upravo ono što mu mi više ne nudimo: izvornost i izgubljenu jednostavnost nekadašnjeg života!
Ima li šanse da im ponudimo ispunjenje toga sna, makar i kratkotrajno, sna koji njima zasigurno daleko više vrijedi od nakaradnih plažnih barova u stilu Majamija, vazda maćanih plastičnih ležaljki i žurki sa animir-damama u mokrim majicama?
Nemojte mi reći, ostavite me u mojemu snu!
/Željko Starčević/
