Širom svijeta obilježava se Dan maternjeg jezika. Članica Organizacije UN za obrazovanje, nauku i kulturu, UNESKO, 21. februar proglasio je Međunarodnim danom maternjeg jezika, kao sjećanje na studente koji su 1952. godine ubijeni u Daki, jer su protestovali zbog toga što njihov maternji jezik nije proglašen za zvanični jezik.
Maternji jezik je dio kulturnog identiteta naroda, tačka prepoznavanja, različitosti ali i tolerancije i razumijevanja.
Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika 2021. donosimo autorski tekst prof. dr Miomira Abovića
Ako je nešto u Crnoj Gori zadnjih petnaestak godina steklo kultni status, onda su to nesumnjivo glasovi ś i ź (za sada neka budu glasovi; da li su pomenuti glasovi i foneme, o tome ćemo diskutovati u nastavku članka).
Jedni su bili (i dalje su) gorljive pristalice davanja pomenutim jezičnim jedinicama normativnog statusa, dok su se drugi tome žestoko opirali. Prvopomenuti u činu davanja ś i ź normativnog statusa vide izraz očuvanja čistog crnogorskog identiteta, one „najcrnogorskije“ crnogorske nacionalne supstancijalnosti, dok drugopomenuti sa gnušanjem odbijaju prihvatiti da su ś i ź od 2009. godine- tj. od uvođenja u službenu upotrebu u Crnoj Gori „Pravopisa crnogorskog jezika“- dio norme (makar norme crnogorskog jezika), često idući do ivice brutalnog karikiranja upotrebe dva pomenuta glasa. Emotivni naboj u vezi sa ovim jezičnim jedinicama, nimalo čudno, izuzetno je snažan, budući da pitanje fonematsko-normativnog statusa ś i ź izlazi iz okvira tzv. čiste lingvistike i ulazi u sferu nacionalnog identiteta, tj. politike, i- što je izuzetno loše, ali, nažalost, neizbježno- politikantstva. Ovaj članak će, nasuprot tome, biti pokušaj da se situacija u vezi ś i ź objektivno sagleda; kad kažemo objektivno, to znači sa čisto lingvističkog aspekta i primjenom kriterijâ lingvističke analize.
Pođimo od onoga što o ovim glasovima piše u „Pravopisu crnogorskog jezika“. Autor ovog „Pravopisa“ glasovima ś i ź apodiktički dodijelio je fonematski status; za razliku od bosanskog, hrvatskog i srpskog književnog jezika koji- kao i bivši hrvatskosrpski/srpskohrvatski jezik- imaju trideset fonemâ, sadašnji crnogorski standardni jezik ima 32 foneme. Zamisao i intencija sasvim su jasni: crnogorski jezik, da bi bio poseban i drugačiji u odnosu na bosanski, hrvatski i srpski standardni jezik- a pogotovo poseban i samobitan u odnosu na srpski standardni jezik- mora se i formalno razlikovati od pomenutih (standardnih) jezikâ. Autor tu temeljnu distinktivnu crtu crnogorskog standardnog jezika- da li s pravom, to ćemo vidjeti u nastavku ovog članka- nalazi i vidi u njegovom fonematskom sastavu. Na početku poglavlja o ś i ź on to jasno i nedvosmisleno i kaže:“Fonemi ś i ź glavno su razlikovno obilježje između crnogorskoga i ostala tri štokavska standardna jezika (bosanskoga, hrvatskog i srpskog). S obzirom na to da čine markantno obilježje crnogorskoga savremenog jezika, da su se održali u upotrebi kao opšteprisutni crnogorski glasovi uprkos višedecenijskoj ortografskoj i ortoepskoj normi koja ih je tretirala kao dijalektalne, oni su dio standardnojezičke norme („Pravopis crnogorskog jezika“, str. 39.). Na ovom mjestu moramo nakratko prekinuti razmatranje fonološkog statusa ś i ź (u crnogorskom jeziku) i- upravo zbog toga da bi čitaoci (konačno) shvatili što je fonem(a), u čemu je razlika između foneme i glasa i na osnovu kojih kriterijâ glas u jednom jeziku stiče status foneme- napraviti kratku digresiju i izlet u fonološku teoriju. Jer, distinkcija između glasa i foneme ključna je distinkcija od koje zavisi ispravno razumijevanje problematike o kojoj pišemo. U jednom od najnovijih udžbenika fonologije sa teritorije B/CG/H/S jezika- „Fonologiji srpskog jezika“ Dragoljuba Petrovića i Snežane Gudurić- na strani 327. daje se sljedeća definicija foneme:“Fonema je, dakle, minimalna jezička jedinica kojoj nije priključen sadržaj, ali koja svojim položajem u fonacionom lancu određuje značenje niza na višem nivou jezičkog iskaza, kao u primerima spava’/č/ica ~ spava’/ć/ica, po/k/o’siti ~ po/r/’ositi ~ po/n/o’siti, o/m/lā’/d/iti ~ o/h/lā’diti ~ omlā’/t/iti isl. Takvi odnosi određuju se kao minimalni parovi i njima se potvrđuje fonemski status jedinice po kojoj se jedan niz razlikuje od drugoga koji mu je neposredno suprotstavljen“. Dakle: da bi jedan glas u nekom jeziku stekao status foneme, moraju, prije svega, postojati minimalni leksički parovi- lekseme koje su u svim ostalim glasovima od kojih su sastavljene i u njihovom redoslijedu inače potpuno identične- a njihovo međusobno značenje razlikuje samo taj jedan glas: glas koji upravo na osnovu te distinktivne funkcije, tj. sposobnosti da razlikuje značenje dvije lekseme, stiče status foneme. Na osnovu, npr., minimalnih leksičkih parovâ bob ~ rob ~ zob ~ kob ~ lob glasovi b, r, z, k i l u B/CG/H/S jeziku dobijaju i imaju status fonemâ. No, kriterij minimalnih leksičkih parovâ nije sâm dovoljan za određivanje jednog glasa kao foneme. Pored tog kriterija, koji se realizuje na način koji smo opisali, u cilju osnaživanja naučne strogosti- a samim tim i relevantnosti izdvajanja i definisanja fonemâ u jednom jeziku- dodaju se još tri bitna kriterija: a) zahtjev da članovi minimalnog leksičkog para pripadaju istoj vrsti riječi; b) dovoljan broj minimalnih leksičkih parovâ; c) dovoljan i značajan broj leksemâ u kojima se nalazi glas čiji fonematski status želimo provjeriti. Preciznije: da bismo jedan glas u nekom jeziku odredili kao fonem(u), pored njegove sposobnosti da razlikuje značenje dvije lekseme u okviru jednog minimalnog para, leksemi- članovi minimalnog para moraju pripadati istoj vrsti riječi, minimalnih parovâ mora biti više- tj. dovoljan broj da bi određeni glas u tom jeziku dobio status foneme- i, konačno, u određenom jeziku mora postojati značajan broj leksemâ u okviru kojih taj glas nalazimo. Tek kad su ispunjena sva ova četiri kriterija, jedan glas u određenom jeziku možemo smatrati fonemom. (Napomena: pojam „dovoljan“- kad je broj minimalnih parovâ u pitanju- nije sasvim precizan i to predstavlja izvjesnu slabost ove teorije. Nije moguće apsolutno precizno definisati koliko je to minimalnih leksičkih parovâ dovoljno da bi jedan glas u nekom jeziku stekao status foneme. Ipak, možemo utvrditi da je pet minimalnih parovâ donji prag koji predstavlja dovoljan uslov da bismo jednom glasu u nekom jeziku priznali status foneme. Sa druge strane, jedan broj fonologâ kao uslov da bi glas dobio status foneme navode i zahtjev da lekseme koje se pojavljuju kao članovi minimalnog para imaju i isti akcenat. No, i pored pomenutih nedoumicâ, teorija izdvajanja i definisanja foneme koju smo predstavili apsolutno je validna).
Sad, kad smo postavili teorijski okvir konstutuisanja fonemâ u okviru jednog jezika, možemo preći na analizu fonematskog statusa ś i ź (u crnogorskom jeziku). Pođimo od ź. Evo što o ovoj glasovnoj jedinici, u poglavlju „Fonemi ś i ź“, piše u „Pravopisu crnogorskog jezika“ na stranici 39.:“Glas ź u crnogorskom jeziku ima vrijednost fonema, što dokazuje suodnos źenica : ženica. U crnogorskim antroponimima i toponimima ź nije u suodnosu sa zj. Upor: Źagora, Źajo, Koźa, Koźa glavica, Koźa greda, Koźa kućišta, Koźa pećina, Koźa putina, Koźa rupa, Koźača, Koźak, Koźe borine, Koźi bor, Koźi krš, Koźi rt, Koźi vrh i sl.“. Ranije u okviru ovog poglavlja autor „Pravopisa crnogorskog jezika“ navodi da je ź dvostrukog porijekla: a) da je nastalo jotovanjem, pa navodi sljedeće primjere: źenica, iźesti, iźeden, iźelica, koźavina, koźi i b) da nije nastalo jotovanjem, u riječima Źajo, Źagora i Źana. (Postavlja se pitanje kako i zašto je autor „Pravopisa crnogorskog jezika“ u tački b) zaboravio, u svojstvu primjera, navesti nadimak čuvenog bivšeg ministra kulture u Vladi Crne Gore- Źaga. Ali, da ne karikiram dodatno. Jer: navođenje, u „Pravopisu“, četrnaest toponimâ od istog korijena: koz- već je samo po sebi groteska). Dakle, ako uzmemo u obzir činjenicu da (nadam se da ćemo se složiti) Źana i Źajo– ako uopšte postoje u govoru- nisu baš česti, i da se sve lekseme što su navedene kao primjeri u kojima imamo ź zapravo svode na korijene tri riječi: koz-, izjed– i zjenic-, broj leksemâ sa ź u jeziku kojim se govori na teritoriji Crne Gore svodi se zapravo na tri lekseme: na odnosni pridjev izveden sufiksom – ji, – ja, – je od osnove imenice koza: koźi, koźa, koźe, na imenicu źenica i na glagol iźesti i izvedenice od istog. Kad rečenom dodamo činjenicu da se ni likovi riječi izvedenih od pomenuta tri korijena (koz-, zjenic– i izjed-) ne upotrebljavaju isključivo sa ź, nego- ništa manje, ako ne i frekventnije- u većem dijelu Crne Gore sa sekvencom zj, onda je, po pitanju fonematskog statusa ź, sve i više nego jasno. Niti ima dovoljno minimalnih leksičkih parovâ da bi ź (u crnogorskom jeziku) dobilo status foneme [samo jedan minimalni par: źenica ~ ženica– pri čemu je veoma upitno koliko je lik ove lekseme źenica uopšte rasprostranjen u Crnoj Gori- više je nego nedovoljan da bi se glasu ź priznao status foneme], niti u jeziku kojim se govori na teritoriji Crne Gore ima niti blizu dovoljno leksemâ u kojima se ovaj glas pojavljuje. Funkcionalna opterećenost glasa ź, dakle, apsolutno je nedovoljna da bi isti (u crnogorskom jeziku) bio fonem. Kratko i jasno: ź (u crnogorskom jeziku) nipošto nije i ne može biti fonem(a). A pošto nije fonem(a), eo ipso, ź ne može biti ni dijelom standardnog (crnogorskog) jezika.
Drugačije je stanje sa glasom ś. I ovaj glas, kao i ź, u jeziku na teritoriji Crne Gore- kako to bilježi i „Pravopis crnogorskog jezika“ na 39. stranici- nalazimo u dvije leksemske kategorije: a) u leksemama u okviru kojih se vrši jotovanje: śutra, śesti, śever, śekira, śenokos, śedalo, śednica, śekirati (se), śeme, guśenica, pośeći, zaśeda, śetiti (se) itd.; b) u hipokoristicima i u toponimima: Maśa, Daśko, Peśa, Śeče, Śečina, Śerogoška glavica, Ośečenica, Orlośed, Paśaka, Prośeno brdo itd. I, premda autor „Pravopisa crnogorskog jezika“ navodi- u svrhu potvrde postojanja ovog glasa u jeziku na teritorije Crne Gore- i neke, najblaže rečeno, čudne primjere: śeka, śera, iś, śago, muś, śerpati itd., ś u cjelini crnogorskih govorâ- u usporedbi sa ź– nesumnjivo ima neuporedivo veću frekvenciju i veće funkcionalno opterećenje. Postoji, sa jedne strane, dovoljan broj leksemâ koje sadrže ovaj glas, a, sa druge strane- u jednom nezanemarljivom broju crnogorskih govorâ- postoji i dovoljan broj minimalnih leksičkih parovâ sa ovim glasom koji razlikuju značenje dviju leksemâ: priśesti ~ privesti; śesti ~ mesti; śever ~ rever; Daśko ~ Darko; pośeći ~ poreći, ośećati ~ obećati itd. Na osnovu kriterijâ koje smo naveli u vezi mogućnosti da bi jedan glas mogao dobiti status foneme, možemo nedvosmisleno ustvrditi: ś u nezanemarljivom broju crnogorskih govorâ zaista ima status foneme.
To što ś u mnogim crnogorskim govorima nesporno jeste fonem(a) ne znači, međutim, da automatski treba da bude normirano i da postane dijelom standardnog (crnogorskog) jezika. Upravo suprotno: fonem(u) ś ne treba standardizovati i ista ne treba da bude jedinica standardnog (crnogorskog) jezika. I to iz dva suštinska razloga. Prvi se tiče nejednake rasprostranjenosti ove jezične jedinice u crnogorskim govorima (nisam tek tako i slučajno- ranije u tekstu govoreći o fonematskom statusu ś– kazao da se ś kao fonem(a) može tretirati u nezanemarljivom broju crnogorskih govorâ. Upotreba pridjeva nezanemarljiv implicira, naime, da je ś u značajnom broju crnogorskih govorâ frekventno i da u tim govorima ima dovoljno minimalnih leksičkih parova da ś odredimo kao fonem(u). Ali još je bitnije ono što taj pridjev presuponira: da u Crnoj Gori ima i dosta govorâ u kojima je ś mnogo manje frekventno nego u onim prvopomenutim govorima). Fonem ś u nekim crnogorskim govorima, dakle, šire je zastupljen u upotrebi, dok je u drugim govorima njegova upotreba reduciranija. U govoru, npr., domicilnih Bokeljâ u Tivtu i Kotoru izgovara se śutra, śesti, śekira, ali nikad ośećaj, śever, śeme, guśenica, śenokos, pośeći itd.: oblici koji su, sa druge strane, sasvim uobičajeni, npr., na Cetinju. U raznoraznim govorima na sjeveru Crne Gore zatičemo, opet, po pitanju ś, neko novo, drugačije stanje itd. Dakle, za razliku od velike većine ostalih konsonanatâ koji se uglavnom ravnomjerno upotrebljavaju u jeziku na teritoriji Crne Gore, sa ś nemamo taj slučaj. Tezi koju sam iznio može se, naizgled opravdano, prigovoriti sljedeće: postoje, i pored ś, u jeziku kojim se govori u Crnoj Gori glasovi koji nisu ravnomjerno raspoređeni na čitavoj teritoriji Crne Gore, pa su ipak dio norme (crnogorskog) standardnog jezika. To su, prije svega f i h, koji se često supstituišu drugim glasovima ili, u slučaju h, gube u izgovoru. To bi, međutim, kako sam već i saopštio, bio samo naizgled opravdan prigovor. Zašto? Zato što f i h imaju mnogodecenijsku, a- u nekoj fleksibilnije shvaćenoj formi- i višestoljetnu tradiciju normativnih jezičnih jedinicâ. Sa ś to nije slučaj; ono bi taj status tek trebalo da stekne. Ni u jednoj varijanti nije poželjno praviti radikalne reforme standardnog jezika- u ovom slučaju uvoditi novu fonemu (foneme, ako uzmemo u obzir da pisac „Pravopisa crnogorskog jezika“ i ź tretira kao fonemu) u isti- ako je taj standardni jezik decenijama odlično funkcionisao i funkcioniše i bez te reforme. A pogotovo nije poželjno insistirati na reformi standardnog jezika kad ta reforma nema podršku- štoviše izaziva veliki otpor- većine ljudi koji treba u svakodnevnim životnim prilikama treba da koriste taj standardni jezik. A lako ćemo se složiti da je upravo to slučaj sa ś (i ź).
Drugi bitan razlog zbog kojeg ś ne može steći normativni status u (crnogorskom) jeziku razlog je koji se tiče faktora jezične sistemnosti. Ś i ź su tzv. piskavi frikativni (tjesnačni) konsonanti. (Napomena: frikativni konsonanti su, pak, konsonanti pri čijoj artikulaciji djelovi govornog aparata stvaraju tjesnace kroz koje, sa izrazitim trenjem, prolazi zračna struja. Podsistem piskavih frikativâ u štokavštini izgleda ovako:
š ž
ś ź
s z
Ranije u članku dokazali smo da ź (u crnogorskom jeziku) nije fonem(a). Ako ź (u crnogorskom jeziku), ponajviše zbog njegove izražene nefrekventnosti, nije fonem(a)- i, u skladu s tim, kako sam ranije naglasio- nikako ne može postati dijelom standardnog (crnogorskog) jezika- nastaje, jezikom strukturalističke lingvistike rečeno, tzv. rupa u sistemu. A ta rupa u sistemu- i nesklad koji ona produkuje u podsistemu piskavih frikativâ- najlakše i najefikasnije može se ukloniti tako da se ni bezvučnom parnjaku ź– tj. ś– ne dodijeli normativni status. [To, naravno, ne znači da izgovaranje ś (i ź) treba proskribirati i u svakodnevnom govoru. To je nemoguće budući da je sudbina pojedinih glasovâ stvar evolucije jezika per se. Ovdje govorimo samo o statusu ś i ź u standardnom (crnogorskom) jeziku]. I ovdje se autoru ovog članka, tj. meni, može uputiti- opet naizgled ozbiljan- prigovor: zašto, ako iz razloga uklanjanja rupe u sistemu fonemi ś ne priznajemo normativni status, to isto ne uradimo sa fonemama f, h i c, koje takođe nemaju svoje zvučne parnjake? Odgovor je jednostavan i dijelom smo ga već i dali ranije u članku: f i h, premda nestabilni u crnogorskim govorima, imaju dugodecenijski, štoviše višestoljetni, normativni status, dok je c veoma frekventan glas i ima značajno funkcionalno opterećenje.
Da rezimiram: ś i ź – svaki od ova dva glasa iz svojih razlogâ, koje sam rasvijetlio i objasnio- ne mogu, u crnogorskom standardnom jeziku, dobiti status normativnih jezičnih jedinicâ. Mnogo više lingvističkog opravdanja ima- kao standardnojezične- zadržati samo i isključivo glasovne sekvence sj i zj (marginalna leksička kategorija kao što su pojedini hipokoristici i toponimi ne mogu suštinski narušiti ispravnost i tačnost ove teorije). Time, međutim, oni građani Crne Gore- koji jezik što njime govore žele nazivati crnogorskim- nemaju ni promil manje prava na to. Jer: pravo na nominaciju jezika pridjevom izvedenim od naziva svog etnosa ne stoji ni u kakvoj nužnoj vezi sa standardološkom intencijom da se u (taj) standardni jezik uvede što više distinktivnih crtâ- kako bi se isti što više razlikovao od njemu (veoma) srodnih jezikâ. U slučaju crnogorskog jezika ta standardološka intencija bila je usmjerena prije svega na što veće i izraženije razlikovanje crnogorskog od srpskog standardnog jezika. Ta standardološka intencija u montenegristici- povezana sa određenim ideološko-političkim stavovima- kako bjelodano pokazuje i ovaj članak, potpuno je promašena i neće izdržati test vremena. Pravo da oni građani Crne Gore koji to žele jezik kojim se govori na teritoriji Crne Gore nazivaju (i) crnogorskim ima utemeljenje u okviru jedne druge lingvističke poddiscipline- sociolingvistike. No, o tome je posljednjih godina ionako već dosta pisano, pa ovdje nema potrebe ulaziti u tu problematiku.
Poput ś i ź, tako, po mom mišljenju, ne treba- u crnogorskom standardnom jeziku- normirati ni rezultate jekavskog jotovanja. Ali o tome nekom drugom prilikom i u nekom drugom članku.
/prof.dr Miomir Abović/
