13.2 C
Kotor

Slušaj online radio

Fascinantna priča koja povezuje hrvatske pomorce i Aboridžine

Brodolom barke Stefano kod obale sjeverozapadne Australije daleke 1875. priča je koja povezuje hrvatske pomorce, udaljeni i tada nepoznati kontinent i njegove domoroce, Aboridžine. O sudbini tog broda izgrađenoga u Rijeci na najmanjem kontinentu priređeni su brojni simpoziji i izložbe, obavljena podmorska arheološka istraživanja, snimljeni filmovi, napisani brojni članci. U Hrvatskoj o jednoj od najfascinantnijih priča australske pomorske povijesti i ne znamo puno.

Plovio je pod austrougarskom zastavom jer je Rijeka tada bila dio Austro-Ugarske Monarhije. Posadu barke Stefano činila su 16-orica mladih Hrvata, na čelu s kapetanom Vlahom Miloslavićem (jedino je mali na brodu bio Englez). Brod je prevozio 1300 tona ugljena iz Cardiffa u Hong Kong. Četveromjesečna plovidba bila je njegova prva i posljednja. Stefano je doživio brodolom potkraj oktobra 1875., tijekom noći, u blizini rta Cloates. Desetorica pomoraca uspjela su se dokopati obale.

“Tri dana nakon brodoloma preživjele pomorce napalo je 50-ak Aboridžina. Iako je posada bila u strahu, domoroci su im pomogli. Dali su im hranu, ali i kartu s havariranoga broda koju su pronašli na obali. Brodolomci su odlučili krenuti na jug, misleći da idu prema britanskom kolonijalnom naselju”, priča Josko Petkovic sa Sveučilišta Murdoch.

Ubrzo su u polupustinjskom okruženju ostali bez snage i odlučili se vratiti na mjesto gdje su Aboridžini pronašli vodu kopajući u pijesku. Nedugo nakon toga slijedio je snažan ciklon, sakrili su se ispod stijena. Bili su prisiljeni jesti bobice, koje su otrovne ako se pravilno termički ne obrade. Preživjela su samo dvojica, 16-godišnji Miho Bačić i 19-godišnji Ivan Jurić, koji su uglavnom jeli hranu iz mora.

Stefano

“Halucinirali su, u posvemašnjem ludilu počeli su jesti dijelove tijela jednog od mrtvih mornara. Mornar koji je umirao prokleo ih je, što ih je otrgnulo iz ralja kanibalizma. Zatim su čekali smrt, a onda su ponovno došli Aboridžini i spasili ih”, kaže Petkovic.

S Aboridžinima su preživjela dvojica pomoraca provela tri mjeseca. Pola godine nakon brodoloma kod rta North West pokupio ih je lovac na bisere, kapetan Charles Tuckey, te vratio u civilizaciju, u Fremantle. Ljudi su ondje prikupili novac kako bi darovali Aboridžine zbog njihova dobročinstva. Kada su se dovoljno oporavili, Bačić i Jurić otplovili su na isto mjesto gdje su se s njima rastali i osobno im uručili te darove.

“Dvojica mladih Dalmatinaca opisivala su Aboridžine potpuno drugačije od raširenog kolonijalnog prikaza, u kojem su domoroci opisivani rasistički, poput niže vrste. Miho Bačić i Ivan Jurić Aboridžine su vidjeli kao darežljive, hrabre, časne ljude.”, ističe Petkovic.

U oktobru 1876. stigli su natrag u Trst. Bačićev otac angažirao je dubrovačkog dominikanca Stjepana Skurlu da stavi na papir priču o brodolomu Stefana i svemu što se događalo s posadom. Posebnost ovog dnevnika na talijanskom jeziku, koji se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci, jest aboridžinsko-talijanski rječnik na njegovu kraju.

Stefano

“Nakon što je završio pomorsku akademiju u Rijeci, Miho Bačić 1880. postao je kapetan na brodu koji je kupio njegov ujak. Brod se zvao Uskrsnuće. Pretpostavlja se da je izabran zbog imena, da u prenesenom značenju proslavi Bačićev povratak među žive. Nakon što je jedno vrijeme plovio Mediteranom, Bačić se 1880. našao u New Orleansu. Odustao je od plovidbe, skrasio se ondje, oženio Hrvaticom iz Boke kotorske”, priča Petkovic.

Zanimljivo je da su se obje kćeri Miha Bačića rodile na godišnjicu brodoloma, o kojemu svjedoči i stara zavjetna slika u Muzeju kapucinskog samostana Gospe od Milosrđa u Dubrovniku. Knjigu o havariji Stefana napisao je 125 godina poslije unuk Miha Bačića Gustave Rathe, američki umirovljeni mornarički časnik. Djelo je prevedeno na sedam jezika. U organizaciji hrvatskog konzulata u Perthu i tamošnjega hrvatskog društva 2004. u blizini havarije podignuta je, pak, spomen-ploča s imenima svih stradalih hrvatskih pomoraca.

“Svi ljudi koji dolaze tu, dolaze na tisuće ljudi, backpackeri iz ciloga svita i lipo je da vide da je dignuta ta spomen-ploča tim momcima koji su nastradali”, smatra Dražen Pivac iz Cockburna.

“Tom smo se pričom počeli baviti 1970-ih, do tada o njoj nismo ništa znali . Olupina nije pronađena. Ja sam pisao knjigu Nedovršena putovanja o olupinama brodova ispred zapadnoaustralske obale. U nju sam uključio i priču o brodolomu barke Stefano. Nakon toga za nju se zainteresiralo mnogo više ljudi”, kaže pomorski arheolog Graeme Henderson.

U Muzeju Zapadne Australije u Fremantleu izloženi su brodsko zvono i drugi željezni predmeti za koje se vjeruje da potječu sa Stefana. Pronađeni su 1997., posljednjeg dana četvrte po redu ekspedicije, kod rta Cloates. Zanimljivo je da znanstvenici tog svjetski priznatog muzeja još nisu službeno objavili točno mjesto brodoloma, što samo pojačava sumnje onih koji smatraju da to nisu ostaci barke Stefano.

“Ako ne postoji pločica s imenom broda, a jamčim da Stefano nije imao pločicu, vrlo je teško reći o kojem je brodu riječ. Postoje rasprave i o točnom mjestu brodoloma. Brod je vjerojatno udario u podvodnu liticu i zatim otplutao južnije, poput drugih havariranih brodova. Roneći oko olupine za koju pretpostavljamo da je Stefano nisam vidio kovani novac, lonce ili keramičke predmete koji svjedoče o svakodnevici posade, a korisni su za utvrđivanje identiteta broda”, rekao je Henderson.

Mjesto gdje su pronađeni ostatci zaštićeno je. Nalazi se unutar jednog od najvećih nacionalnih parkova na svijetu, s bogatim biotopom koraljnoga grebena, koji je zato i stavljen pod zaštitu UNESCO-a. Pretpostavlja se da je u razdoblju od sedam mjeseci, u vrijeme havarije Stefana, na istome mjestu bilo još pet brodoloma.

“Nedaleko od mjesta na kojemu su Aboridžini spasili hrvatske brodolomce Amerikanci su izgradili telekomunikacijsku stanicu iz koje se niskofrekventnim valovima komunicira s podmornicama. Riječ je o nuklearnoj meti broj jedan u Australiji. Ako itko želi za početi rat, bit će to na istome mjestu gdje su spašena dva mlada života”, kaže Petkovic.

Muzej brodoloma u Fremantleu smatra se najboljim muzejom podvodne arheologije i očuvanih olupina na južnoj hemisferi. Tu je izložen i rekonstruirani trup nadaleko poznatog nizozemskog broda Batavia, koji je također potonuo uz zloglasni rt Cloates, 1629.

“Iznimno smo zadovoljni što je obala Zapadne Australije dio europske povijesti. Bili smo toliko izolirani 1960-ih i 1970-ih. Pomisao da su Europljani doplovili skroz na drugi kraj svijeta, na našu obalu, raduje ovdašnju zajednicu. Tim više jer su tu obalu otkrili prije one na istoku kontinenta”, kaže pomorski arheolog Henderson.

Stefano

“Hrvati baštine dva velika potopljena broda na tom dijelu australske obale. Uz Stefana, tu je i parobrod Zvir, koji je od Jave prema Melbourneu prevozio šećer. Stručnjaci kažu da je to jedna od najzanimljivijih olupina za ronioce”, kaže Petkovic.

U Pomorskom muzeju Zapadne Australije izložena je i najstarija pronađena poruka u boci na svijetu, otkrivena na obližnjoj obali. Bačena je u more prije 132 godine, s njemačkog znanstvenog broda, tijekom istraživanja oceanskih struja. 11 nakon brodoloma Stefana.

“Za mene je priča o barci Stefano priča o životu. Na jednoj razini ta je priča oduvijek bila priča o Australiji. Australci su na ovom kontinentu brodolomci. Toliko njih živi na periferiji kontinenta, vjerojatno se žele vratiti otkud su došli. To je duboko ukorijenjen element u australskoj psihi. Sve bitno u povijesti Australije događa se, pak, na plaži. Kultura surfanja, primjerice, definira Australce. Na određeni način Aboridžini su bili nomadi koji su dvojici mladih Hrvata pomogli da prežive. Ti su Aboridžini poput današnjih surfera. Nomadska kultura i australska suvremena kultura poprilično se, naime, preklapaju”, objašnjava Petkovic.

Na kraju 19. stoljeća uz obale Australije dogodilo se više od 1800 brodoloma. Uz zapadnu obalu kontinenta, koju bi europski pomorci prvu ugledali na svojim putovanjima, poznata je lokacija njih oko 1500. Odgovora na sva pitanja o sudbini Stefana, toliko poznatog da je čak poslužio za libreto za jednu operu, i dalje nema. Da ne padne u zaborav, pobrinut će se i projekt izrade 350 kilometara duge virtualne staze koja će pratiti polugodišnju kalvariju posade broda, ali i naglasiti aboridžinsku dimenziju i dalje djevičanskog dijela Australije.

/Dragan Nikolić/

Najčitanije